Pastores - fešta od čizama

Pastores je pueblo blizu Antigue, na putu camionetom iz mog sela do turističke meke Guatemale. Prošla sam kroz njega bezbroj puta gledajući s prozora puste dućane s čizmama i svaki put stavljala na to do listu silazak i njuškanje po dućanima. Pastores je vrlo poznat u Guatemali, ali i dijelu turista, kao najbolje mjesto za kupnju dobrih kožnih, ručno rađenih čizama, cipela, sandala, ... i skoro svega što se od kože može napraviti: remeni, kaubojski šeširi, torbe i prekrasne kožne jakete. I sve to za prilično malo novaca. Ovdje izrada botas nije samo posao i obrt, ovdje je to umjetnost, i to mi je naglasio skoro svaki stanovnik ovog sela s kojim sam malo popričala. Dućani su većinom dio kuća u kojima žive i prodaju sami šegrti, i ako nije otvoreno, najnormalnija stvar je pokucati i čekati da se netko od ukućana spusti po tebe. Svaki šegrt ima još barem jednog pomoćnika i jednog stažistu. Ovaj obrt, ili ova umjetnost, prenosi se na sljedeći generaciju i uči se cijeli život. A mi, gringosi i ostali domaći kupci, stvarno prolazimo jeftino zbog te činjenice.

Naravno da imam jedne! U početku potrage nisam gajila neke velike nade da ću probati ijedne, bar ne one za žene, jer broj 41-42 nisam očekivala naći. Međutim, ušla sam u pravu tiendu. Šegrt Juan, čim me vidio na ulazu, požurio se pronaći nešto za mene bez da sam ga išta pitala. I našao je, čizme koje su mi pristajale kao salivene, i to bez da sam mu uopće rekla koji sam broj. Kaže, jednom ih je neka šveđanka moje visine naručila i nikada nije došla po njih. "Davor Šuker, Davor Šuker!!" bilo je prvo što je hiperaktivni šegrt rekao kad sam mu rekla odakle sam i dalje nastavio na vrlo brzom španjolskom i mahanjem rukama i nogama objašnjavati kako je Šuker dao tko zna komu neki gol. Vrag mi nije dao mira pa sam mu morala objasnit kako to ime i prezime većini ljudi u Hrvatskoj više nije pozitivna asocijacija i da nam je nogomet u banani i  u rukama mafijaša. Pa smo prešli malo i na politiku i iznenadilo me koliko toga je znao o ex Yu državama. Na kraju sam odlučila naručiti čizme totalno po svom guštu - crne, klasične s malo tipične gvatemalske tkanine. Izrada je trajala tjedan dana. Kad sam došla po njih gledala sam kako se rade zadnje finese: rupe za špigete i guma koja sprječava klizanje. Krajnji rezultat su super udobne čizme skrojene po mojoj mjeri i guštu za samo otprilike 200 kuna! Iza toga sam naručila i rimljanke po mjeri i to me koštalo 150 kuna. Da mi je još naručiti i kožnu jaketu pa da postanem bajker, to možda u nekom drugom životu. 

Moja tienda 

čizme svih vrsta  i boja

Kad sam se vraćala po sandale. vratila sam se na dan ferije. Bilo je još relativno rano, svi šegrti izvadili su na ulicu svoje najbolje radove, ali nije bilo puno fešte. Dosta čizama i ostalih stvari sam gledala s oduševljenjem, iako je bilo i primjeraka izvanrednog trasha. Ovo selo zaista je puno ljudi koji od obuće rade umjetnost. Jedina je šteta što Pastores nije razvikaniji u turističkoj ponudi Guatemale i što, ako i poneki gringo zaluta, teško da će se sporazumjeti samo sa engleskim jezikom. Ja sam svoje čizme našla, a možda me Pastores vidi još koji put, fali mi torba...

U pripremu za rodeo spada i ukrašavanje pobjedničkog šampanjca

Dvojbe s jezera

San Pedro La Laguna - moj odmor za uši, mozak i dušu. Zapravo, ne samo ovo  mjesto, cijelo jezero Atitlan zaslužuje tu definiciju, iako još uvijek nisam posjetila sva must see mjesta oko jezera. U zadnje vrijeme nam se sviđa uzeti pola petka slobodno i otići negdje samo za vikend. Odluka za listopad pala je na San Pedro, prošlo je i previše vremena od mog prvog posjeta.

Camionetom smo došli do Panajachela, ovaj put bezbolno, i barkicom prešli jezero. Ne znam što je to u ovom mjestu da me toliko privlači, ali mnogi potvrđuju da se osjećaju kao da je magično. Jezero, a i ostali dijelovi Guatemale, navodno su inspirirali Saint Exupérya da napiše Malog princa, koje je pisac slučajno posjetio jer je doživio malu avionsku nesreću. A i Aldous Huxley, autor Vrlog novog svijeta, posjetio je Guatemalu davnih dana i izjavio nešto što i ja mislim, da je jezero Atitlan predivno i vjerojatno najljepše jezero na svijetu. Pjezaž je kao nacrtan, jezero u podnožju vulkana, a čak i planina Indijančev nos izgleda kao da je netko dizajnirao. Ali nije sve savršeno kao na slikovnici - priroda je divlja (to lajkam), može se vidjeti podosta smeća (iako manje nego u ostalim dijelovima Guate), a jezero je i dalje zagađeno, iako su lokalni stanovnici i udruge puno osvješteniji nego prije. Ali kao da sav taj mali nered daje dodatni šarm. Ne znam, uopće ne znam kako bih opisala tu atmosferu koju uporno spominjem. Ja se u cijeloj Guatemali osjećam dobro, ali na jezeru se osjećam savršeno: mirno, sretno i, za mene koja previše razmišljam jako bitno, s osjećajem da će, što god odlučila i kako god se karte posložile, sve biti u redu. Tako izgleda optimizam, ha? :) (i  nije zbog opijata, ne brinite).

Proveli smo vikend u San Pedru, tzv. nestašnom seocetu, a ja sam uživala slušajući svoju  muziku (hvala hostelu na puno mjuze mojih najdražih bendova, puno znači kad živiš kraj regeton i salsa Antigve), u dobroj i jeftinoj spizi i jednoj generalnoj opuštenosti. Idealno za potpuno isključenje od svakodnevnih briga. 

Već sam se navikla i da će na svakom izletu bit bar jedna pi**darija. Ovaj put smo imali sreće s camionetama, ali malo manje s lanchama, barkicama koje prevoze od jednog mjesta do drugog. Naime, naša barkica se pokvarila nasred jezera. Ovaj put, za razliku od Livingstona, smo imali dovoljno benzine, ali nismo imali dovoljno baterije za motor. I zato smo čekali jedno pola sata da po nas dođe nova barka. Nas 20, a barka puno manja od originalne, al' hajde, prebacili smo se pješaka nasred jezera bez problema. Kišna sezona lagano završava, i baš zato je prilično ludo kada opali pljusak. Naravno da je počeo jedan u istom trenutku kada smo svi zasjeli u novu barku, koja je samo od naše težine pošteno potonula. Nakon Monterrica i oluje koja je frcala struju na sve strane, ovo je bio najžešći pljusak koji sam doživjela. Valovi su nas dobro izmasirali, barka je nekoliko puta zaprijetila potpunim potonućem jer se naginjala malo na jednu malo na drugu stranu i kupila vodu iz jezera, a mi potpuno mokri smo pokušavali sačuvati sve elektroničke stvari koje nosimo sa sobom. Kad smo stigli u Panajachel kiša nas je i dalje dobro prala, a ulicama su se slijevale rijeke. Isto mi je drago da nisam zaplivala u jezeru s ruksakom na leđima. Ušli smo u camionetu, i potpuno mokra sam čekala jedno 4 sata da promijenim robu. Guatemalo, stvarno nas voliš maltretirat. Svejedno, sve ti opraštamo.

Ovaj tjedan završila je školska godina. Gotovo je, nisam više maestra de Ingles! U vezi toga imam totalno pomiješane osjećaje... u jednu ruku mi je drago, istrošila sam svo strpljenje koje sam imala za određene situacije, a u drugu ruku mi je užasno žao. Moji maturanti, većinom djeca "izvana", iz Parramosa, završili su svoje basico školovanje i vjerojatno ih više neću vidjeti, osim ako slučajno ne naletim na njih u selu. Ja sam se užasno vezala pogotovo za njih, najmirniji i najzreliji, s najmanje problema, zapravo gotovo nikakvih problema s njima nisam imala. Bili su moj zadnji sat u danu, puno smo razgovarali, a i ja sam puno naučila od njih, nadam se i oni od mene. Imali smo divan prijateljski odnos, i ako u budućnosti budem maestra to je idealni odnos kojem ću težiti sa svim učenicima. To su divni i pametni  mladi ljudi, i ako nastave ovako, ne bojim se za njih. Završetak škole me s druge strane malo unervozio...bliži se kraj, ovdje vrijeme prolazi kao ludo, i 3 mjeseca su doslovno ništa. Što ću poslije? Pojma nemam, trenutno sam u fazi intenzivnog razmišljanja. Should I stay or should I go? Nažalost, nimalo me ne privlači vratiti se u Hrvatsku. Lagano se bacam u potragu za poslom, poželite mi sreću!

¿Qué Onda Vos?

Moj odlazak u Guatemalu dogodio se iznenada. U tri tjedna sam morala srediti stvari na starom poslu, spakirat se, proći sve žive doktore, pozdraviti se s prijateljima, ... tko je uopće razmišljao o španjolskom. Dobro, jesam malo i hvatala me velika panika kako će to izgledati. Nisam imala vremena ići na tečaj, ni u Hrvatskoj ni ovdje kao svi ostali, a nisam stigla ni sama pošteno pronjuškat po gramatici. Sada, nakon 8 i nešto mjeseci, muče me neki drugi jezični "problemi".

U početku hvataš ono što je najučestalije - želje i pozdravi, osnovni društveni obrasci. Negdje sam pročitala da je potrebno upotrijebiti novu riječ ili frazu 7 puta u smislenom kontekstu kako bi se zadržala. To su osnove, dalje sam samo nadograđivala vokabular i hvatala osnovna gramatička pravila. Prvo, izbaciti vosotros, to ovdje ne koriste. Izbačeno. Cijela jedna persona i njene konjugacije manje. Ludilo. Trebalo mi je 2-3 mjeseca da uspostavim normalnu komunikaciju. Uz već nekoliko chapino (lokalni naziv za ljude iz Guatemale) riječi, trebalo je preći na sljedeći nivo. 

E sad, prije se nikad nisam intezivno bavila španjolskim, pogotovo razlikama među državama. Znala sam samo da u Argentini govore čudnije i postoji neki VOS o kojem svi pričaju i to je kao smiješno ljudima u Španjolskoj. Meni se, onako po zvuku, uvijek više sviđao španjolski Latinske Amerike od onog iz Španjolske. Pri tome još uvijek stojim, a Guatemala je dobra država za učenje jezika jer chapinosi govore čisto i razumljivo, bez mumljanja i relativno pravilno. Lucky me! Ali, Guatemala je i jedna od država u kojoj je Vos prilično raširen. Prvih par mjeseci sam ga stavila na ignore, dok ne naučim osnove, a sada je došlo vrijeme da i to pročačkam. 

Dakle, vos je još jedan način kako nekoga oslovljavati, uz tú i usted (po naški ti i Vi). Prvo sam pokušala pohvatati pravilnosti sama, no nekako mi nije išlo. Zato sam odlučila upitati svoje najstarije učenike. Ispalo je prilično komplicirano.

Vos se generalno koristi kada razgovaraš s nekim tko ti je blizak, kao npr. obitelj, prijatelji, ... Ako netko upotrijebi vos, a niste na određenom nivou bliskosti osoba bi se čak mogla i uvrijediti i smatrati to nepristojnim. Tú je malo formalnije, a usted totalno formalno. Uporaba vos/tú/usted meni je prilično zanimljiva jer uključuje čak i spolne i etničke razlike, a značenje se može razlikovati od sela do sela. Na primjer, Maje će koristiti vos kad oslovljavaju stranca majanskog podrijetla, ali će koristiti formalni usted pri oslovljavanju ljudi koji nisu Maje, ili nekoga tko ima viši socijalni status od njih. Među dvojicom muških prijatelja normalna je upotreba vos, dok djevojke kombiniraju tú i vos. U mom razredu muški koriste vos, cure miješaju, a kad se muško obraća kolegici iz razreda najčešće koristi usted, što je totalno formalno i neobično.  Jedna zanimljivost: muškarci između sebe nikad neće koristiti tú, jer, pazi sad, to je gay! I da, guglala sam da provjerim, i zaista, na nekoliko mjesta povrđuju da je to tako u Guatemali. Iako mi nema neke pretjerane logike, zar gay par koji je dovoljno blizak ne bi koristio vos? 

valjda se ovo ne događa često

A zemljopisne odrednice? Eh, i o tome bi se dalo pisati, ali to zahtjeva malno pomnije istraživanje. Selo blizu nas koristi samo usted, ako većinu vremena koristiš tú sigurno si iz capitala, a kod nas u selu navodno vrijede gore navedena pravila. Komplicirano, zar ne? Ja kao pripadnica ženskog roda odlučila sam ovako: na početku usted, formalno. Poslije tú, a s bliskim osobama vos. Ako si muško i pričaš s muškarcem, samo preskočiš tú i voila! Doduše, ljudi su ovdje smireni i sigurno se neće uvrijediti ako vide da si stranac i španjolski ti nije materinji. Meni je zanimljivo,a  kad si u chapino land, valja govoriti kao chapin!

Kad smo kod toga, ne idu mi loše ni određene fraze i riječi tipične samo za Guatemalu. Evo kratkog vodiča:

Prvo i osnovno, chapino riječi za da i ne  su nombre (izgovoreno kao noooombreeee) i simon (izgovoreno kao dvije odvojene riječi si i mon). Nombre je rezultat spajanja no i hombre, a simon rječi si i, navodno, riječi  man na engleskom uz malo rasta naglaska :) Funkcionira i normalno si i no, da se ne bi prepali. 

Super mi je njihova fascinacija jajima. Uz određeni prefiks ili prilog, jaje ima različita značenja, kao na primjer:

mi huevo - ne dolazi u obzir, nema šanse

de ahuevo - lijepo, krasno, ludilo

a huevos! - naravno!

que huevos - kako loše

huevudo - hrabro

ahuevado - preplašen

huevonear - ne raditi ništa, trošiti vrijeme

huevon/a - lijenčina

con huevos! - imati volje za nešto

costar un huevo - skupo

Još nekoliko korisnih izraza koje ćete čak i u kratkom posjetu čuti nekoliko tisuća puta:

buena onda/ mala onda - može se prevesti kao dobar si/ loš si, dobro/loše

ubícate - doslovno prevedeno znači nađi se, no znači gubi se

¡a la gran puchica! (¡a la gran!) - nešto kao "O moj bože!"

chucho - pas, ali i muškarac za kojeg nemate riječi hvale

mango - osim što je voće, tako nazivaju i zgodne ljude

macho - macho nije mačo, macho je budala

chupar - piti, opiti se

I malo neobičnih poslovica..

no ser ni chicha ni limonada - "ne biti ni alkoholno piće ni limunada": ne pripadati niti jednoj religiji

quemar el pan - "zagoriti kruh": prevariti nekog

estoy como La China - "ja sam kao Kineskinja": užasno sam ljut/a

eso lo hago con la punta del chile - "to učinim s malo čilija": to je lako

andar a mostaza - "hodati do senfa": biti jaaako pijan

fregar la pita - "oštetiti kaktus": zabaviti se

ser de la vida alegre - "živjeti sretan život": biti prostitutka

Već neko vrijeme se zabavljam novm riječima i asocijacijama, a možda mi i vos uđe u uho. A ovaj post možda pomogne kad se svi koje želm da dođu pojave u Guatemali!

Xela ili ništa nas ne smije iznenaditi

Dobila sam kritiku da su mi postovi u zadnje vrijeme malo "neosobni", da premalo pišem što mi se događa. Istina, postali su malo neosobniji, što zbog sve manje slobodnog vremena, što zbog činjenice da sam se navikla na život ovdje, i ono što me u prvih mjesec dana fasciniralo i iznenađivalo sada mi je potpuno normalno. Više ne grintam kada treba ući u potpuno punu camionetu, prometna pravila (ili bolje rečeno nedostatak istih) i način vožnje mi više ne zadaju sijede, čak više ni ne padam (toliko) u nesvjest od pustih insekata i živina, a znam i survivorski preć' cestu (Mikulka, majkemi!). Osjeti su mi se navikli na šarene majanske nošnje, vulkane, favele i mirise ulice. No to ne znači da me sve to prestalo oduševljavati. Još uvijek imam puno toga za otkriti, a u ono što sam otkrila sam se slijepo i nepovratno zaljubila. Svaki put kada za vikend odem u neko novo mjesto i otkrijem novi komadić ove države iznova me potpuno oduševi. Da se razumijemo, Guatemala nije država iz snova, daleko je od toga, a na bilo kojoj ljestvici sigurno ispod Hrvatske. Ali ovdje pušu neki drugi vjetrovi, vjetrovi u kojima ne osjećam nacionalizam, mržnju i konstantno grintanje. Svaki put kada otvorim web portale iz drage domovine mi iznerviram se na bar 3 vijesti. Možda zvuči fatalistički, ali uopće me ne privlači živjeti u državi koja koketira s fašizmom i koja svoj identitet gradi na mržnji prema drugima, a vidim da se to događa. Da ne pričam o primitivcima na jedno te isti kalup koji su postali, čini mi se, jedino mjerilo uspjeha. Šteta, stvarno šteta...

Guatemala ima drukčiju vrstu tuge, povijest je uvijek šamarala, pogotovo najsiromašniji domorodački sloj, krv se prolijevala zbog interesa onih "izvana", a dan danas je na glasu kao jedna od najnesigurnijih zemalja u ovom dijelu svijeta. I opet, uz svu tugu i siromaštvo, ljudi su veseli, ne mrze one drugačije (a ovdje su razlike još veće), čini mi se da im je dosta toga i da se ne zamaraju previše tko im je kriv. Prekosutra je dan nezavisnosti Guatemale, koju je izborila davne 1821. godine, a i dalje je slave ko ludi. Slavlje je počelo ima dva tjedna, svaki dan nešto, pa malo ples, pa malo školski bendovi, pa utrke... a jučer, tri dana prije samog blagdana, sva auta imala su zastave Guatemale. Svi, svi slojevi i narodi čine mi se ponosni na svoju državu, kakva je takva je. Znate onu, da mi je kuna za svaki put kad sam čula "dobrodošla, ovo je zemlja za uživanje i želimo ti da to dobro iskoristiš" sada bih imala puno kuna :) Ili quetzala. Uz još jedan dodatak koji svakodnevno primjenjujem: "samo budi spremna na sve, očekuj da se sve što možeš u svojoj glavi zamisliti može dogoditi". Nešto u stilu Be Prepared ili Ništa nas ne smije iznenaditi. I stvarno, tako nekako posložiš stvari u svojoj glavi i očekuješ i ono najgore i ono najbolje. I ploviš.

različitosti Guatemale

Prošli vikend nas nekoliko volontera odlučilo je za vikend pobjeći u Quetzaltenango, na majanski Xelajú, a najčešće samo Xela. To je drugi najveći grad Guatemale s oko 200 tisuća stanovnika na 2400 metara nadmorske visine. Za Xelu kažu da je svijet za sebe, da ne liči na ostatak Guatemale jer zna biti stvarno hladno (čitaj: 10ak stupnjeva po noći). No, Xela je i definitivno kulturni centar države koja bi svojom ponudom mogla parirati europskim gradovima.

Standardno putovanje od Parramosa do Xele traje nekih 3 i po do 4 sata, no mi smo imali (ne)sreću da je vozač naše pretrpane camionete vozio prilično brzo i stigli za 2. Tijekom tog putovanja uhvatila sam se kako mi je posve normalno sjest na rub sjedala, zajedno s dvije krupnije žene koje su dobrano spavale, i s nimalo prostora za moja koljena manevrirati do krajnjeg odredišta. Srećom, druga volonterka sjedila je na rubu sjedala do mene tako da smo jedna drugu "podržavale" da ne skliznemo na nekoj okuci. Standard. I na to sam se navikla. 

Desetak minuta nakon što smo zasjeli u naš hostel u Xeli i naručili pivo, pozdravila nas je majka priroda s nečim na što se nitko tako lako ne može naviknuti: sa snažnim potresom koji je trajao dugo, jako dugo. Nakon prvih par sekunda zbunjoze, svi smo istrčali na ulicu, a čak je i to bilo zeznuto zbog neobičnog osjećaja micanja tla pod nogama, kao da si na skejtu. Ljudi su vrištali, a ja sam hipnotizirano gledala u susjednu kuću razmišljajući koliko je još sekunda potrebno da se potpuno uruši. Srećom, potres je ubrzo prestao i ništa betonsko oko nas nije se srušilo. Vratili smo se u hostel, a ja sam odlučila preći na cuba libre. Tek što sam otpila prvi gutljaj opet smo završili na ulici, ovaj put zbog manjeg i kraćeg potresa, ali dovoljno snažnog da nas još jednom razrdma. Pa eto mi kad sam zazivala adrenalin i buđenje iz uljuljanosti. 

6.5 s epicentrom nedaleko od nas

Xela me dobro odmorila, divno je bilo vidjeti male, malo "urbanije" barove u kojima se svako večer događa nešto - živa muzika (blues, jazz, reggae, folk), večeri poezije, a u diskoteci dominira ska, s tu i tamo malo reggaetona i salse. Odmor za uši! (P.S. Plešem. Tu i tamo. Salsu. Majkemi!) Opušteni vikend nastavio se i sutradan. Posjetili smo aguas calientes, izvore tople vode nedaleko od grada. Odmorili smo se, opustili i krenuli nazad. Opet, OPET smo stigli za 2 sata, 2 sata lude vožnje od recimo 100 km/h po cesti na kojoj su ležali odroni od potresa, a malo smo se vozili i u krivoj traci. Istom brzinom. Ah, Guatemala.

Poezija i na fasadama

Kad smo stigli u Chimaltenango čekao nas je meni najomraženiji dio puta: vožnja camionetom od Chimala do Parramosa. Camioneta je uvijek pretrpana, a brzina kojom voze je, naravno, totalno neprilagođena zavojitoj cesti koja svako nekoliko metara mijenja nadmorsku visinu. Oslanjajući se doslovno samo na jednu nogu (imam sreće što sam visoka pa moji bokovi ne smetaju bokovima niskih majanskih žena) stigla sam do odredišta i ispala iz camionete u Parramosu. Da, doslovno ispala, jer kako drugo nazvati tu vrstu izlaženja iz busa. Svima nam je to postalo potpuno normalno.

Sutradan smo čuli novu vijest. Nedaleko od nas, u selu San Martin Jilotepeque, camioneta je iz neutvrđenih razloga završila u provaliji. U camioneti je bilo 90 osoba (jedno 40ak previše!), a umrlo ih je 46. Tuga, ali i velika mogućnost ako se svakodnevno voziš camionetom, kao svi ti ljudi, većinom farmeri iz San Martina. 

Septembar nije dobro počeo ni za naše selo, upravo je na snazi policijski sat i preporuča se ne pješačiti po mjestu iza 10 navečer. Navodno su stigli neki lopovi, a u zadnje vrijeme je bilo previše mrtvih. Nekoliko učenika koji žive u selu mi je čak reklo da policija ima odobrenje da puca u sve sumnjive ljude. Hm? Nisam uspjela to s nikim provjerit, neki govore da je moguće, neki da je nemoguće, a ovdje je jedan od hobija pretjerivanje u prepričavanju događaja. 

Od camionete skoro ništa nije ostalo...

Eh, nije neki mjesec, nadam se da neće još i vulkani proraditi. Dosta je bilo tužnih vijesti. Brojim dane do kraja školske godine (još samo 4 tjedna!) i kišne sezone, čekam ljeto i želim državi koja mi je ukrala srce sretan dan nezavisnosti!

Rodeo

Nakon završetka trećeg semestra u školi, nagradili smo najbolje učenike odlaskom na...hm, rodeo! Takav izlet nisam htjela propustiti, a rodeo je razonoda većine Guatemalaca, pa hajde, trebalo je i to provjeriti. Ovaj prilično mali rodeo zbio se u mjestu San Lorenzo El Tejar, na dan seoske fešte, Svetog Lovru. Okupio se priličan broj ljudi, prodavale su se pive, lizalice iz kućne radinosti, šećerna vata, majke su dovele svoju dječicu da gledaju očeve kako pokušavaju opstati na leđima bika nekoliko sekundi. Neki pokušaji bili su prilično bolni, a neki više uspješni. Na kraju se sve završilo s par blago ozlijeđenih primjeraka macho Guatemalaca. Uživajte u fotografijama...