Copán Ruinas, Honduras #1

Napokon Honduras! Bila sam prilično uzbuđena što ću posjetiti državu s kojom dijelim jednu od mojih najdražih poslovica , a i čast je upoznati originalnu banana republiku. Taj termin skovan je prije više od 100 godina i još uvijek, nažalost, pristaje Hondurasu u kojem caruju vojska, nasilje i korupcija, skupa s bananama. U ovom dijelu svijeta uvijek prije putovanja previše razmišljam i imam neki strahić (koji daje adrenalin svemu tome) od toga što se sve može dogoditi. Ali kad krenem i buljim u cestu, upoznajem ljude sav taj strah nestane. Isto se dogodilo u "zloglasnom" Hondurasu. Već sam pisala kako lokalci ovdje obožavaju upozoravati strance o tome kako je sve opasno, a i mene su upozoravali da nikako, ali nikako ne idem u Honduras. Što nema nekog smisla, jer i Honduras ima turizam i posjećuju ga turisti svih zemalja, neki su se vratili živi :) Iako smo granicu prešli preko noći (što je, naravno, "jako jako jako opasno") sve je bilo u redu.

U ovom postu predstavljam gradić Copán Ruinas, samo jedan kilometar udaljen od istoimenih majanskih ruševina o kojima ću pisati u sljedećem postu. Ovo je relativno  miran kolonijalan gradić s prekrasnim trgom, iako smo na svakom koraku čitali upozorenja da se ne šetamo po gradu nakon ponoći. Čak je i naš hostel imao to upozorenje uz napomenu da imaju svog čuvara na svakom kantunu na putu do centra gradića, koji promatraju što se događa s njihovim gostima i spremni su pomoći ako gost hostela upadne u kakvu nevolju, ali samo do ponoći. Čudno, ali tko bi se bunio. Imali smo "sreću" da smo posjetili Honduras tjedan dana prije izbora, pa je cijeli grad bio obljepljen s facom nekog brke desničara, a njegovu suparnicu, ljevičarku s prezimenom Castro i nismo previše susreli iako su im ankete davale podjednake šanse. Upozorili su nas da je ovo opasno razdoblje jer je prije 4 godine dan nakon izbora izveden državni udar i ulice glavnog grada Tegucigalpe bile su opkoljene vojskom. Isto smo šmugnuli prije samih izbora. Dobro smo se proveli, jedino mi je žao što na kraju naš povratak na Karibe nismo obavili preko San Pedra Sule, navodno najopasnijeg grada na svijetu. Naša znatiželja bila je velika, ali ipak smo, zbog toga što nam za posjetu Copanu ne udaraju pečat na granici ali za sve ostalo da, odlučili ne iskušavati sreću koja nas je pratila na ovom putu. Možda sljedeći put...

Sve mudrosti Belizea

Iz nekog razloga, mudre izreke i tome slično vrlo je popularno u Belizeu i naišli smo na njih (neke vrlo dobre!) na svakom mjestu koje smo prošli. Predstavljam vam the best of onoga na što smo naišli, možda neki i prihvate koji savjet.

Placencia, Belize

 Plaaaaža! I to ona lijepa, s prozirnim morem i pijeskom koji se ne lijepi. Ova plaža i Karipsko more uspjeli su me privući prvi put otkad sam u ovom dijelu svijeta. I zaista sam guštala, k'o da sam na Jadranu, sve dok nisam doplivala do meduze i pobjegla glavom bez obzira. Bez obzira na meduzu, Placencia je stvorena za guštanje. Nećete se nešto previše udubiti u kulturu ili pronaći nešto mistično i skriveno, ali ćete se dobro odmoriti. Bili smo skoro sami na kilometarskoj plaži i guštali ko prasci. I to je zapravo skoro sve što mogu reći o ovom mjestu :) Lijepa razglednica i samo to. Naravno, ne bih imala ništa protiv provesti više dana, tjedana i mjeseci u tom rasta moodu, ali nekako nije to to. Sve nešto uredno, sterilno ... totalno sam se odvikla od toga. I baš zbog tog čudnog osjećaja nekako sam u strahu (eventualno) se vratit u Europu. Možda su moje države "banana države"? Možda... Proveli smo se lijepo, zabavili pokušavajući plesati  neki zbrkani dancehall a ja sam čak i uhvatila malo boje koja nije crvena. Nije loše za trodnevni posjet Belizeu.

                           

Punta Gorda, Belize

Da budem iskrena, imala sam predrasude o Belizeu. Zapravo, nisam ni htjela tamo ići ali bilo je vrijeme za obnavljanje vize i morala sam izaći u državu koja nema sporazum s Guatemalom o zajedničkom viznom režimu. Guatemala i Belize odavno imaju problema, njihova granica je ravna crta, službeno nazvana undefined limit, mnogi ljudi smatraju da je Belize trebao biti dio  Guatemale i da im je Britanija nepravedno otela zemlju. Zbog toga i moje predrasude, koga god pitala dobila sam sličan odgovor: skupo je bez razloga, oni su lijeni i samo žele otet turistima lovu, opasnije je od Guatemale, itd. 

Prilično sam zadovoljna što su se predrasude srušile. Područje gdje smo mi bili nije toliko opasno, to više vrijedi za glavni grad; duplo je skuplje od Guatemale ali nije nenormalno skupo, a ljudi su OK. Nisu kao latinosi, koji nekad pretjerivaju u ljubaznosti, ali nisu ni toliko  neljubazni. Neka opuštena normala. Zapravo, cijelo vrijeme sam se osjećala kao da sam na Jamajki, ili bar onako kako sam zamišljala taj rasta otok. 

Punta Gorda je, jednako kao Livingston, mjesto Garifuna, crnačkog naroda koji se naselio na karipske obale Belizea, Guatemale, Hondurasa i Nikaragve. Uz Garifune, ovdje žive i Maje, i sve žive mješavine naroda i narodnosti. Malen gradić, ne baš nešto posebno turistički privlačan kao ostatak Belizea. Mi smo imali sreće i naletjeli na dan kada se u gradu održavalo nešto posebno: Battle of the drums , festival na koji dolaze razne Garifuna skupine natjecati se u posebnom stilu bubnjanja i muzike nazvanom punta. Ne moram ni spominjati koliko je ovaj narod muzikalan i kako su savršeno zvučale njihove izvedbe, a ni publika nije zaostajala. Naravno, pobjedila je skupina iz Guate za koju smo, opet naravno, navijali. Nakon Punta Gorde otišli smo na plažu, a više o tome u sljedećem postu. 

Día de los Muertos

Día de los Muertos (Dan mrtvih) poseban je događaj u Guatemali, kao i svugdje u svijetu. Isto kao i svugdje drugdje, na taj dan posjećuju se grobovi najmilijih, ali ono što se događa na groblju potpuno se razlikuje od onoga na što smo mi naviknuti. Na grobovima se jede, pije i zabavlja uz muziku. Svako groblje izgleda kao veliko izletište taj dan, ali nešto posebno događa se na dva mjesta, srećom oba meni blizu. Prvo takvo mjesto je Santiago Sacatepéquez, selo nedaleko od Antigue. Krenuli smo rano ujutro jer smo pretpostavljali što nas čeka: mijenjanje milijun camioneta i ogromna gužvara. Iako je selo prilično blizu trebalo nam je 2 sata da stignemo do odredišta, a kada smo stigli u selo trebalo je još pješačiti do groblja. Ulica je postajala sve uža, uz štandove svugdje okolo i gužva na ulazu u groblje je dosegla vrhunac. Svi smo izgorili na suncu, a neki su, uključujući i mene, dobili noževima razderane torbe. Zanimljivo je da uvijek kad se nešto takvo dogodi, počiniteljke su uvijek bile malene žene odjeveno u crno, ne samo u ovom selu. Srećom, ništa nije ukradeno jer su sve naše torbe imale više slojeva. Kad smo napokon stigli do groblja i ušli dočekao nas je fascinantan prizor: prekrasni i ogromni papirnati zmajevi. Oni malo manji letjeli su po nebu, a ljudi koji su ih kontrolirali trčali su po grobovima. Pojma nemam kako se nisu prosuli bar jedan put, pošto je groblje prilično neravno. Zmajevi su svi ručno rađeni od tankog kineskog papira koji se reže i slaže u prekrasne mozaike, a konstrukcije koje ih pridržavaju rađene su od bambusa. Neki od ovih zmajeva rađeni su 6 mjeseci! Vjetar je bio prilično jak i neke zmajeve je srušio, kakva šteta za 6 mjeseci rada. Nakon Santiaga otišli smo do sljedećeg sela  poznatog po festivalu i utrkama zmajeva. Opet smo promijenili nekoliko camioneta i popeli se na nogometno igralište na kojem se odvija natjecanje. Nakon Santiaga Sumpango me nije toliko impresionirao, iako je stvarno bilo prekrasnih zmajeva svih boja i tematika. U popodnevnim satima vratili smo se crknuti u naše selo i nažalost nismo otišli na lokalno groblje. Kod nas su se čuli mariachiji do kasno u noć, a svjedoci su nam rekli da su ljudi u noćnim satima bili prilično pijani. Fešta na groblju ovdje  se čini kao najbolji način za odavanje počasti najmilijima koji nisu više s nama. Zašto ne? Uživajte u fotografijama!