Día de los Muertos

Día de los Muertos (Dan mrtvih) poseban je događaj u Guatemali, kao i svugdje u svijetu. Isto kao i svugdje drugdje, na taj dan posjećuju se grobovi najmilijih, ali ono što se događa na groblju potpuno se razlikuje od onoga na što smo mi naviknuti. Na grobovima se jede, pije i zabavlja uz muziku. Svako groblje izgleda kao veliko izletište taj dan, ali nešto posebno događa se na dva mjesta, srećom oba meni blizu. Prvo takvo mjesto je Santiago Sacatepéquez, selo nedaleko od Antigue. Krenuli smo rano ujutro jer smo pretpostavljali što nas čeka: mijenjanje milijun camioneta i ogromna gužvara. Iako je selo prilično blizu trebalo nam je 2 sata da stignemo do odredišta, a kada smo stigli u selo trebalo je još pješačiti do groblja. Ulica je postajala sve uža, uz štandove svugdje okolo i gužva na ulazu u groblje je dosegla vrhunac. Svi smo izgorili na suncu, a neki su, uključujući i mene, dobili noževima razderane torbe. Zanimljivo je da uvijek kad se nešto takvo dogodi, počiniteljke su uvijek bile malene žene odjeveno u crno, ne samo u ovom selu. Srećom, ništa nije ukradeno jer su sve naše torbe imale više slojeva. Kad smo napokon stigli do groblja i ušli dočekao nas je fascinantan prizor: prekrasni i ogromni papirnati zmajevi. Oni malo manji letjeli su po nebu, a ljudi koji su ih kontrolirali trčali su po grobovima. Pojma nemam kako se nisu prosuli bar jedan put, pošto je groblje prilično neravno. Zmajevi su svi ručno rađeni od tankog kineskog papira koji se reže i slaže u prekrasne mozaike, a konstrukcije koje ih pridržavaju rađene su od bambusa. Neki od ovih zmajeva rađeni su 6 mjeseci! Vjetar je bio prilično jak i neke zmajeve je srušio, kakva šteta za 6 mjeseci rada. Nakon Santiaga otišli smo do sljedećeg sela  poznatog po festivalu i utrkama zmajeva. Opet smo promijenili nekoliko camioneta i popeli se na nogometno igralište na kojem se odvija natjecanje. Nakon Santiaga Sumpango me nije toliko impresionirao, iako je stvarno bilo prekrasnih zmajeva svih boja i tematika. U popodnevnim satima vratili smo se crknuti u naše selo i nažalost nismo otišli na lokalno groblje. Kod nas su se čuli mariachiji do kasno u noć, a svjedoci su nam rekli da su ljudi u noćnim satima bili prilično pijani. Fešta na groblju ovdje  se čini kao najbolji način za odavanje počasti najmilijima koji nisu više s nama. Zašto ne? Uživajte u fotografijama!

Maximón - svetac ili demon?

Prije dolaska u Guatemalu čula sam priče o nekakvom svecu koji pije i puši, a fešte u njegovo ime slične su onome što sam čula da se događalo u Guči u Srbiji. Zato sam s nestrpljenjem čekala 28. listopada i nisam se niti malo razočarala.

Tko je taj famozni Maximón? Nitko nije siguran, kruže različite priče, ali ono što se zna da je on nekakva mješavina starog majanskog boga Mam-a i katoličkog sveca San Simóna. Legenda kaže da je jedan dan  Maximón stigao u jedno selo. Dok su svi muškarci radili u polju on je spavao sa svim njihovim ženama. Kad su se muškarci vratili odrezali su mu ruke i noge, i nekako u tom procesu prozvan je bogom. Gdje je tu logika, ne pitajte me. Njegova svetišta i kipovi nalaze se u 4 mjesta u Guatemali, a jedan nas je čekao u susjednom selu - San Andres Itzapi. 

U ovom selu  Maximón ima svoju crkvu, no u drugim mjestima tradicija je premiještati kip svake godine u drugu kuću i dati nekoj drugoj obitelji na čuvanje. Štovatelji ga posjećuju tijekom cijele godine i donose novac, alkohol i cigarete kako bi mu udovoljili i pridobili ga na svoju stranu. "Nije ovo za zezanciju, ne želiš  Maximóna kao neprijatelja!", upozoravali su nas kad smo se raspitivali oko njega. Mnogi chapinosi predani katoličkoj vjeri upozoravali su me da ga se klonim, da su oko njega nečiste sile i da ga ljudi pitaju samo za loše stvari. Drugi, malo liberalniji, kažu da sve ovisi o tebi, to je gringo s dva obraza i kako ti njega tretiraš tako će i on tebe. Pa ti vidi. 

tequila s ovim, tequila s onim...

Pošto je dan ferije bio ponedjeljak, krenuli smo odmah iza posla, da ne bi nešto propustili. I stvarno, tko zna što smo to točno propustili jer kad smo stigli, još uvijek usred bijela dana, svi su bili pošteno razvaljeni. Kako smo bili poveća grupa bijelaca privukli smo dosta pažnje, a prva runda piva za sve nas stigla je od lokalnog šamana ni minutu nakon dolaska. Ubrzo smo oko sebe imali pravu "veselu" ekipu svih uzraštaja koji su nas razvukli na sve strane. Sa svima je valjalo otplesati barem jedan ples, pa s nečijim sinom, pa s njegovom bakom... prava ludnica. Iako su svi bili u pošteno alkoholiziranom stanju, atmosfera je odisala pozitivom.

Nakon što sam se malo ohrabrila, odlučila sam ući u  Maximónovo svetište u kojem je vladala prilična gužva. Moram priznati, ovo je bio najčudniji i pomalo morbidan posjet nekom svecu (ili demonu, bogu,...). Iako su svi čekali red da se popnu na balkončić na kojem ih je čekao  Maximón, mene i mog prijatelja chapinosa pustili su da prođemo prije njih. Na putu me zaustavio latino-kauboj koji je usred crkve, zajedno sa svima ostalima, pio pivo i slušao mariachije. Pitao je odakle sam i poželio mi dobrodošlicu. Na korak do balkona zapričali smo se s jednom djevojkom za koju sam tek nakon 5 minuta skužila da je zapravo muškarac. Moj drug objasnio mi je da mnogi homoseksualci štuju  Maximóna jer je on "jedini koji ih ne odbacuje". Grupa od troje transvestita i jednog dečka od nekih 18-20 godina stigla je do njegovog kipa i velikodušno su nam dopustili da promatramo i slikamo ritual. Ritual se većinom sastoji od prolijevanja ruma po  Maximónu i čišćenja svojih tijela istim. Dečko koji je bio u grupi zamolio je  Maximóna da mu da hrabrosti da se i on obuče kao žena i napokon postane ono što jest. Želim mu svu sreću u tome.

ritual čišćenja s rumom i grančicom

Mr. Maximón glavom i bradom

U tom trenutku latino-kauboj iz sredine crkve zaderao se "chica Croata!" i posvetio mi jednu pjesmu koju su mariachiji zdušno svirali. Svi su buljili u mene dok sam ja kao slušala pjesmu s balkona. Umrla sam od srama, ali sam i pomalo guštala - ovaj moment totalno me podsjetio na nekakvu meksičku sapunicu iz našeg djetinjstva. Dobili smo i pivo da nazdravimo (kvragu i mi neodgojeni, uć' u svetište bez alkohola!) i krenuli prema izlazu. Vani su ostale još uvijek razvlačili lokalci i tjerali na plesanje. Doma smo krenuli relativno rano, totalno iscrpljeni od doslovno previše pažnje od svih. Ova ferije definitivno je zaslužila mjesto broj jedan u kategoriji najluđih slavlja na kojima sam bila. ¡Olé!

gužvica

<3