San Cristobal, Chiapas i Zapatisti

San Cristobal de las Casas smatra se kulturnim središtem regije Chiapas, jugoistočne regije Meksika. Oko trećina stanovništva ovog grada su Tzotzil i Tzeltal Maje, a grad se na njihovom jeziku zove Jovel, „mjesto u oblacima“. Grad nema pretkolonijalnu povijest, a njegova arhitektura odiše španjolskim kolonijalnim stilom. Prije puta čula sam dosta usporedbi s Antiguom, i da, fasade su slične, ali ovaj grad je puno čišći i ograniziraniji. Na svakom kantunu stoje uredne kante za smeće, podijeljene na organski i neorganiski otpad. Ja bih u Antigui, ali i u ostalim mjestašcima u Guatemali bila zadovoljna sa bilo kakvom kantom, samo da su česte, a ne jedine na centralnom trgu i to je to. Tako jednostavno, a značajno bi smanjilo količine otpada na ulicama.

Katedrala

Glavni trg Plaza 31 de Marzo ili Zocolo

Santo Domingo 

San Cristobal je presladak mali gradić, s podosta šarenih kolonijalnih crkava. Na crkvama i ostalim znamenitostima se neću previše zadržavati, jer ovaj grad krije meni jednu puno zanimljiviju priču. Noćni život je živahan, živ čak i nedjeljama, a grad je pun barova gdje se može poslušati rock, blues, jazz i općenito world music (čak i balkan music!). Alternativnih barova punih umjetnika svih vrsta je tona. Baš sam guštala u maloj promjeni, jer toga u Antigui baš i nema, a da o cijeloj jednoj subkulturi, koja je ovdje živa, da i ne govorimo. Ova regija je jednom davno, u 19. stoljeću i jako kratko bila dijelom Guatemale, a šetajući ulicama naletila sam na nekoliko mapa regije Chiapas i Guatemale, uz natpis Mexico tek na sjeveru, izvan granica regije. Nisam otkrila dal' se neka dublja priča nalazi ispod toga, ali je moguće da je povezano uz pokrete koji pokušavaju osnažiti položaje majanskih naroda na ovim prostorima. 

Ovaj grad bio je dom i još uvijek je mnogim zanimljivim ličnostima i događajima, a nazivaju ga i centrom političkog aktivizma. Danas je još uvijek dom neo-zapatista, lijevo orijentirane revolucionarne organizacije EZLN (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional). Sve je započelo negdje 1960. godine izborom Samuela Ruiza za biskupa ove regije. On je bio sljedbenik tzv. teologije oslobođenja koja se često kombinirala s marksističkim revolucionarnim idejama. Naravno, ova škola osuđena je od strane Vatikana kao fundamentalna prijetnja vjeri crkve. Ovaj biskup uspio je organizirati "Indian Congress" s domorodačkim stanovništvom iz oko 300 različitih zajednica. To je bio prvi kongres koji je uspio politički ujediniti ove zajednice u sindikate, a ti sindikati kasnije su tvorili bazu EZLN organizacije.

Zastava EZLN-a

Usprkos aktivizmu, desetljećima nakon, domorodačko stanovništvo i dalje je bilo marginalizirano, a razlike u društvenim slojevima velike. Godine 1994., na dan kad je potpisan NAFTA sporazum (ugovor između SAD-a, Kanade i Meksika) EZLN je okupirao i preuzeo grad i drugih 6 zajednica u regiji. Pročitali su svoj proglas pobune, okupirali vojne baze i oslobodili zatvorenike. Pobuna je okončana uz pomoć svećenika Ruiza pregovorima i mirno, a Katolička crkva se ogradila od pokreta. Ovog svećenika sve do njegove smrti lokalno stanovništvo je zvalo "Tatic" (otac), a dobitnik je i Međunarodne nagrade za ljudska prava.

Vođa ove organizacije poznat je pod nazivom Subcomadante Marcos. Iako nije majanskog podrijetla, smatra se vođom majanskih zajednica u borbi za njihova prava. On je također i pisac i pjesnik koji je objavio nekoliko knjiga, deklarirani je anti-kapitalist i vođa "rata protiv meksičke države", iako je taj rat od '94. nenasilan i defenzivan. Godine 2005. grupa je izdala deklaraciju u kojoj su iznijeli svoje vizije za Meksiko i ostatak svijeta. Deklaraciju na engleskom možete pročitati ovdje: link . Njihova idelogija pomiješana je duboko s majanskom tradicijom, libertarijanskim socijalizmom, anarhizmom i marksizmom. Zanimljivo je bilo vidjeti grad u kojem je takva ideologija vrlo živa i podržava je većina stanovništva, kako majanskog podrijetla, tako i ostalog stanovništva i sve većeg broja stranaca koji se doseljavaju u grad.

Subcomadante Marcos, uvijek pod crnom maskom

Put za Meksiko

Strancu je u Guatemali dozboljeno ostati 3 mjeseca. Nakon prva 3 moguće je produžiti vizu u glavnom gradu, a nakon 6 mjeseci trebamo izaći iz države. Kako Guatemala ima sporazum s El Salvadorom, Hondurasom i Nikaragvom o zajedničkom viznom režimu, logičan izbor bio je Meksiko i njegova najjužnija regija Chiapas.

Na put smo krenuli u petak i odlučili prelomiti  put od 12-13 sati na dva dijela, jer nismo mogli krenuti prije podne. Odluka je pala na Huehuetenango, grad više-manje na pola puta do naše destinacije. Nakon mijenjanja camioneta u Chimaltenangu i Cuatro caminos, i nakon 5 sati vožnje stigli smo u "grad s izvornim guatemalskim karakterom", kako ga opisuju Lonely Planet i ostali vodiči. Iskreno, mislim da su to napisali da, eto, ipak napišu nešto a da zvuči lijepo. Osim ako ne misle da je "izvorni guatemalski karakter" hrpa pijanaca (doduše ljubaznih, ali dosadnih), nered i mutnjikava atmosfera. A ako to misle onda su debili.

U Huehue smo stigli netom prije mraka i potražili hotel blizu autobusnog terminala. Čega li smo se sve nagledali na tom malom potezu! U Huehue-u možeš prespavati za samo 15 quetzala (cca 10 kn!) u podrumu, na krevetu bez madraca i zajedničkom WC-u bez vrata. Moja cimerica Doris i ja ipak smo se odlučili za malo skuplju i sigurniju varijantu, iako smo dobili sobu blizu zajedničkog WC-a i svako malo slušali nove avanture gostiju i razgovore na telefon. Pokušale smo se i prošetati oko terminala, ali čim je pao mrak, atmosfera je postala još mutnija (or it was just us), dovikivanje sa svih strana slobodnije i glasnije, pa smo zaključili da se ne igramo sa srećom i vratile se u hotel.

Adios Huehue, hasta nunca!

Ujutro ranom zorom krenule smo dalje - čekala nas je još jedna avantura camionetom do mjesta La Mesilla i granice. Ova cesta je katastrofa, puna okuka i visinskih promjena, a negdje i bez asfalta. Ali je zato priroda WOW! Džunglovita brda, nekoliko vodopada i rijeka pomoglo je da zaboravim sve bolove prouzrokovane vožnjom. Šteta je što nemam niti jednu sliku, ali je u levitirajućim uvjetima stvarno bilo nemoguće napraviti neku kompliciranu radnju. Promijenile smo i mi ponašanje u camioneti od naše prve vožnje - oprez pomalo blijedi, a Doris je ubrzo nakon ulaska u bus zaspala k'o mala beba... do prve okuke, ali ubrzo skužiš shemu kako se držati i spavati (ili bar kljucati) istovremeno. I stvarno, od puste priče o raznoraznim opasnostima prije dolaska u Guatemalu, za sada ništa od toga nisam vidila ni osjetila. Naravno, ne smiješ biti bezglavi turist, mala doza opreza sasvim je dovoljna.

I tako stigosmo do granice. La Mesilla je malo malo mjestašce koje ima veliki pazar koji se proteže i u predio između dviju država. U početku smo bile zbunjene jer smo prošle granicu a nitko nas nije ništa pitao. Onda smo skužile da nas nitko ništa ni neće pitat, pa se vratile potražiti policajce i ured gdje nam mogu dati pečat za izlazak iz zemlje. Nakon ljubaznog razgovora s guatemalskom imigracijom, ukrcale smo se u taxi (troje ispred i četvoro iza!) do meksičke granice. Udaljenost između ove dvije je oko 2 kilometra i između je cijelo jedno selo! Ne znam čije je, al zbog stanja cesta pretpostavljam da je meksičko. Na granici u Meksiku ista priča - mogli smo se bez problema ukrcati odmah u collectivo, autobus za Comitan, bez da smo ikome pokazali putovnicu. No, nakon par zbunjoza, našle smo ured gdje nam je ljubazna teta udrila pečat i to je to.

Ukrcale smo se u collectivo za Comitan i nakon toga preostao nam je samo dio puta do grada San Cristobal de las Casas. Kakva promjena! Ceste uredno asfaltirane, ležeći policajci puno manji i logičnijeg rasporeda, sjedalo u collectivu udobno i imam mjesta za noge, juuhu! Na putu do naše konačne destinacije sve je bilo puno urednije, postavljeni su čak i dućani sa suvenirima za turiste, smeća nije bilo puno, ali je zato bilo puno vojske i policije. Svako  malo prošli smo kroz barikade jednih od njih. Nakon 4 sata (falabogu) udobne vožnje do San Cristobala napokon smo stigli na odredište. Ovom zanimljivom gradiću zanimljive povijesti i sadašnjosti  posvetit ću sljedeći post. 

Do tada, samo ću reći da je ovaj dio Meksika lijep, uredan, meksikanci su malo hladniji od ljudi južnije (da se razumijemo, ipak su latinosi i nisu hladni!) i znaju kako iskoristiti turistički potencijal. Bilo je lijepo i vrlo zanimljivo vidjeti Meksiko, ali moram reći da mi je srce naraslo k'o kuća kada sam ugledala znak Bienvenidos a Guatemala, sjela uz usputno psovanje u camionetu i uz grintanje krenula na 8-satnu vožnju guatemalskim cestama. Opet smo stali u Huehuetenango i ovaj put naletjeli na autobus (da, ono, pravi autobus!) i odlučili za 10 quetzala više voziti se zadnjih 5 sati malo udobnije. I, da, bilo je stvarno udobno ali ni s ovim autobusom nismo imali neke prevelike sreće - stajali smo svako malo kad bi autobusu narasla temperatura da ga malo ohladimo. Nakon otprilike 13 i pol sati na putu stigli smo u naše malo selo. Sada mi slijedi 3 dana posla koje nervozno i uzbuđeno odrađujem i onda slijedi godišnji odmor! Dolaze mi napokon i prijatelji, k tome dragi drugovi Sinjani, iznajmili smo auto i idemo na dvotjedni tour de Guatemala. Poželite nam sreću u borbi sa svim pošastima koje guatemalske ceste nose. Mi ćemo sigurno uživati!

Vruuće mu je!