Flores

Flores je maleni gradić i otočić na jezeru Peten Itza. Iako veličinom mali, glavni je grad provincije Peten i jedna od najbogatijih općina u Guatemali. I to se vidi na svakom koraku: ulice su uređene i uredne, grad je pravo turistički, opušten i siguran.

Flores je bio grad majanske civilizacije Itza koji su napustili regiju Yucatan i doselili se u Peten. Tada se zvao Tayasa, iako je imao još nekoliko imena. Prema arheološkim istraživanjima iz 1992. godine otok je nastanjen oko 300. godine prije Krista. I upravo je ovaj gradić bio zadnja nezavisna majanska država koju Španjolci nisu uspjeli osvojiti sve do 1697. godine, kada su napokon uspjeli i doslovno uništili grad do temelja. Na tim ruševinama nastao je današnji Flores. Jedan lokalni stanovnik mi je rekao da je čak su čak i na otoku postojale impresivne majanske piramide. Zamislite koliko bi ih impresivno bilo vidjeti...

Grad je povezan s kopnom umjetnim nasipom koji ga povezuje s gradom Santa Elena. Na otoku, koji je relativno mali i može se okružiti za 15 minuta, živi oko 22 tisuće stanovnika. Okružuje ga jezero Peten Itza, a s druge strane jezera odlučila sam posjetiti otočić Petencito na kojem se nalazi maleni zološki park. Priroda je, opet i kao svugdje u Guatemali, raskošna i prekrasna i ostavlja bez teksta.

Mijau, mijau...

Tijekom cijelog putovanja igrali smo se i povezivali mjesta u Guatemali s hrvatskim mjestima. Tako smo zaključili da je Huehuetenango Sisak, Fronteras ili Rio Dulce Metković, Livingston zbog svoje izoliranosti Lastovo, Semuc Champey očito Plitvice, a Antigua je moje drugove posjetila na osječku Tvrđu. Flores je, naravno, Rovinj, a njegovi zidići i palmice stvarno su me podsjetili na neko hrvatsko mjestašce na jadranskoj obali. I baš zato sam uzela pivu u trafici i sjela na jedan i malo se pretvarala da sam kući...  

Baca malo, ha?

I ovo je pomoglo: suvenirnica

Livingston

Livingston (ili La Buga, u prijevodu „usta“), gradić pošteno izoliran od ostatka države, potpuno je jedna drukčija Guatemala. Uz već spomenuta 23 majanska jezika i španjolski,, u Guatemali se priča i Garifuna, jezik manjine koja je svoj centar pronašla upravo u Livingstonu. 

Narod Garifuna došao je u Guatemalu i susjedne zemlje s otoka St. Vincent. Godine 1635. na ovom otoku nasukala su se dva broda koja su dovodila robove iz Nigerije koji su se „pomiješali“ s lokalnim karipskim stanovništvom i tako stvorili Garifuna kulturu koja obuhvaća elemente karipske, ali i zapadno-afričke kulture. 

U 18. stoljeću Britanci su, nakon što su jedva osvojili otok St. Vincent, odlučili preseliti cijelo Garifuna stanovništvo na otok Roatan u Hondurasu.  Tada su se umiješali i Španjolci koji su ih dalje preselili u današnji Belize, a od tamo dovoljan broj ih se preselio u Guatemalu, gdje su osnovali upravo ovaj grad.

Dugo vremena Livingston je bio utočište samo za Garifuna stanovništvo, no tijekom civilnog rata poslužio je kao sklonište mnogim drugim stanovnicima. Zbog svoje izoliranosti (nema ceste, samo džungla i brodićem) područje je bilo prilično sigurno od ratnih nevolja. Zbog toga se danas u malenom gradiću može vidjeti crno Garifuna stanovništvo, Q’eqchi’ Maje i Ladino stanovništvo Guatemale, ali i kineska i hindu manjina! Prilično šareno za grad s oko 17 000 stanovnika. 

Većina stanovništva, ako ne preživljava od turizma, bavi se ribolovom. Zato ni ne čudi poštena ponuda morske hrane. Ono što oduševljava sve turiste i što je obavezno probati je Tapado, juha od morskih plodova s kokosovim mlijekom i platane, malo oveće banane koja se ne može jesti sirova. Iako mi je kombinacija zvučala neobično i nisam baš bila sigurna koliko će mi se svidjeti, totalno sam se oduševila neobičnim okusom. K tome, u juhu još ubace cijelu ribu, ogromnog raka , školjke, škampe,... pa se na kraju  i pošteno najedeš. 

Na 5 km od Livingstona nalaze se vodopadi nazvani Los Siete Altares.

Playa Blanca privatna je plaža na oko pola sata brodićem od Livingstona. Na karipskom moru plaže su od bijelog pijeska, za razliku od pacifičke obale. Plaža je prekrasna, egzotična i stvorena za čistu uživanciju. No more, pretpostavljam zbog kišne sezone, je bilo žućkasto i meni totalno neprivlačno, a vjerujem da bi bilo svakome tko je odrastao na Jadranskom moru.  Na povratku s idilične plaže našu malu barkicu zapljusnula je kiša i veliki valovi, a negdje na pola puta smo ostali i bez benzine. Vozač je bio prilično smiren dok je čekao da neka druga barkica prođe i pomogne. Srećom, nekoliko njih je prošlo i svaka je udijelila benzin u bocama od pola litre vode, pa smo pomalo, pola litre po pola litre i uz pauze između, stigli, mokri od vrlo vruće kiše, do Livingstona. 

Nakon provedenih nekoliko dana u ovom sparnom području i nakon bezbroj uboda pješčanih muha, uputili smo se prema El Petenu, srcu majanske kulture i domu bezbroj majanskih ruševina.

Rio Dulce

Dva tjedna godišnjeg odmora prošla  su  k'o sekunda. Posjetili su me prijatelji, donijeli bajadera i griotta (hvala mama!) koje su već nestale, a donijeli su i dašak drage mi domovine u moj novi kraj. Kako mi je čudno bilo svakodnevno pričati hrvatski! Sada, nakon što su otišli, imam problema jer mi  nesvjesno s random ljudima izleti koja na materinjem. No, lipanj, mjesec putovanja je prošao i teškom mukom se vraćam poslu, jer sam stvarno uživala putujući katastrofalnim i malo manje katastrofalnim cestama Guatemale, a i nekim koje baš ne bih nazvala cestama. 

Prvih par dana proveli smo u Antigui da se drugovi malo prilagode, naspavaju i pripreme za ostalo što slijedi. U Antigui smo pokupili i auto, koje smo u zadnji tren zamijenili za 4x4 jer smo tek pri ozbiljnom razmišljanju kuda ćemo i kako ćemo (naravno, dan prije) zaključili da nije baš pametno u ovoj prometnoj džungli zbunjeno se vozikati s malenom Toyotom Yaris. Evo što je Sv. Google rekao na moje pitanje je li pametno iznajmiti auto: "U principu, ne preporučujem iznajmljivanje automobila u Guatemali. Ceste su često opasne, vozači, osobito autobusa i kamiona, očito nemaju brige za ljudski život, kako svoj vlastiti tako i bilo čiji. Darwinova teorija opstanka najjačih vlada na cestama Guatemale. Čini se da je pretjecanje na okukama nacionalni sport. Pješaci, konji, psi i druge prepreke pojavljuju se niotkuda." I krave, ležeći policajci, odroni,... svega je bilo, ali smo ipak uspješno smo prošli sve levele ove igrice.

Pogled s prozora - Cuidad de Guatemala

Prvo odredište na koje smo se uputili bilo je Rio Dulce, "slatka rijeka" koja se proteže od jezera Izabal do Karipskog mora. Uz početno gubljenje po Guatemala Cityju i više i manje sumnjivim kvartovima, u mjesto Fronteras stigli smo točno kad je padao mrak. Samo mjesto i nije nešto posebno i ne razlikuje se od svih drugih u Guatemali. No, to mjesto zadnja je točka na kojoj smo mogli ostaviti auto i krenuti barkom prema Livingstonu, koji nije povezan s ostatkom zemlje kopnenim putem. Auto smo sutradan ostavili na čuvanje nekoj bakici i krenuli brodićem u obilazak tvrđavice San Felipe de Lara i nakon toga prema Livingstonu.

Fronteras ili samo Rio Dulce

Most Rio Dulce, kažu najdulji u Centralnoj Americi

Tvrđava san Felipe de Lara nalazi se dodirnoj točki rijeke Rio Dulce i jezera Izabal. Sagrađena je u 16. stoljeću i služila je španjolcima za obranu od pirata, najviše engleskih. U tom razdoblju sva trgovina između Španjolske i Guatemale odvijala se upravo preko ove rijeke i jezera i zato je bilo iznimno važno obraniti taj put. Tvrđava je služila kao točka obrane punih 173 godine iako je bio uništavana i oštećena nekoliko puta. 1999. godine ponovno je jako oštećena u, naravno, potresu. Od 2002. godine je na famoznoj UNESCO-voj listi. Tvrđava je ne toliko velika, slatka je i zanimljivo je bilo vidjeti originalne topove iz toga vremena. Okoliš oko tvrđave je prilično uređen i popularno je odredište za piknike, a na obalama jezera se može i kupati. Ovdje smo proveli sat vremena i nastavili barkicom po Rio Dulceu.

Putovanje od sat i cca 30 minuta do Livingstona stvarno je bilo čarobno, a naš vozač dovoljno upućen i zainteresiran da nam objasni skoro svaku stvar na koju smo oduševljeno pokazivali. Kao što već spomenuh, do Livingstona se ne može cestom i sada nam je postalo jasno zašto. Sa svake strane prostirala se džungla koja i nije baš previše prijateljski raspoložena prema ljudima. Male uvalice pune lopoča, otočići nastanjeni raznim vrstama ptica, iguane, izvori vruće vode, kanjoni... prekrasan, ali stvarno prekrasan pejzaž. Naletili smo i na nekoliko marina sa fensi jahtama, jer Rio Dulce je i popularno odredište za čuvanje jahti za vrijeme sezone uragana na Karibima. Naš odmor po egzotičnim krajevima počeo je vrlo dobro, dok nas nisu izbole razno razne vrste insekata u ovom prilično vrućem i vlažnom, pravo tropskom zavičaju.