¿Qué Onda Vos?

Moj odlazak u Guatemalu dogodio se iznenada. U tri tjedna sam morala srediti stvari na starom poslu, spakirat se, proći sve žive doktore, pozdraviti se s prijateljima, ... tko je uopće razmišljao o španjolskom. Dobro, jesam malo i hvatala me velika panika kako će to izgledati. Nisam imala vremena ići na tečaj, ni u Hrvatskoj ni ovdje kao svi ostali, a nisam stigla ni sama pošteno pronjuškat po gramatici. Sada, nakon 8 i nešto mjeseci, muče me neki drugi jezični "problemi".

U početku hvataš ono što je najučestalije - želje i pozdravi, osnovni društveni obrasci. Negdje sam pročitala da je potrebno upotrijebiti novu riječ ili frazu 7 puta u smislenom kontekstu kako bi se zadržala. To su osnove, dalje sam samo nadograđivala vokabular i hvatala osnovna gramatička pravila. Prvo, izbaciti vosotros, to ovdje ne koriste. Izbačeno. Cijela jedna persona i njene konjugacije manje. Ludilo. Trebalo mi je 2-3 mjeseca da uspostavim normalnu komunikaciju. Uz već nekoliko chapino (lokalni naziv za ljude iz Guatemale) riječi, trebalo je preći na sljedeći nivo. 

E sad, prije se nikad nisam intezivno bavila španjolskim, pogotovo razlikama među državama. Znala sam samo da u Argentini govore čudnije i postoji neki VOS o kojem svi pričaju i to je kao smiješno ljudima u Španjolskoj. Meni se, onako po zvuku, uvijek više sviđao španjolski Latinske Amerike od onog iz Španjolske. Pri tome još uvijek stojim, a Guatemala je dobra država za učenje jezika jer chapinosi govore čisto i razumljivo, bez mumljanja i relativno pravilno. Lucky me! Ali, Guatemala je i jedna od država u kojoj je Vos prilično raširen. Prvih par mjeseci sam ga stavila na ignore, dok ne naučim osnove, a sada je došlo vrijeme da i to pročačkam. 

Dakle, vos je još jedan način kako nekoga oslovljavati, uz tú i usted (po naški ti i Vi). Prvo sam pokušala pohvatati pravilnosti sama, no nekako mi nije išlo. Zato sam odlučila upitati svoje najstarije učenike. Ispalo je prilično komplicirano.

Vos se generalno koristi kada razgovaraš s nekim tko ti je blizak, kao npr. obitelj, prijatelji, ... Ako netko upotrijebi vos, a niste na određenom nivou bliskosti osoba bi se čak mogla i uvrijediti i smatrati to nepristojnim. Tú je malo formalnije, a usted totalno formalno. Uporaba vos/tú/usted meni je prilično zanimljiva jer uključuje čak i spolne i etničke razlike, a značenje se može razlikovati od sela do sela. Na primjer, Maje će koristiti vos kad oslovljavaju stranca majanskog podrijetla, ali će koristiti formalni usted pri oslovljavanju ljudi koji nisu Maje, ili nekoga tko ima viši socijalni status od njih. Među dvojicom muških prijatelja normalna je upotreba vos, dok djevojke kombiniraju tú i vos. U mom razredu muški koriste vos, cure miješaju, a kad se muško obraća kolegici iz razreda najčešće koristi usted, što je totalno formalno i neobično.  Jedna zanimljivost: muškarci između sebe nikad neće koristiti tú, jer, pazi sad, to je gay! I da, guglala sam da provjerim, i zaista, na nekoliko mjesta povrđuju da je to tako u Guatemali. Iako mi nema neke pretjerane logike, zar gay par koji je dovoljno blizak ne bi koristio vos? 

valjda se ovo ne događa često

A zemljopisne odrednice? Eh, i o tome bi se dalo pisati, ali to zahtjeva malno pomnije istraživanje. Selo blizu nas koristi samo usted, ako većinu vremena koristiš tú sigurno si iz capitala, a kod nas u selu navodno vrijede gore navedena pravila. Komplicirano, zar ne? Ja kao pripadnica ženskog roda odlučila sam ovako: na početku usted, formalno. Poslije tú, a s bliskim osobama vos. Ako si muško i pričaš s muškarcem, samo preskočiš tú i voila! Doduše, ljudi su ovdje smireni i sigurno se neće uvrijediti ako vide da si stranac i španjolski ti nije materinji. Meni je zanimljivo,a  kad si u chapino land, valja govoriti kao chapin!

Kad smo kod toga, ne idu mi loše ni određene fraze i riječi tipične samo za Guatemalu. Evo kratkog vodiča:

Prvo i osnovno, chapino riječi za da i ne  su nombre (izgovoreno kao noooombreeee) i simon (izgovoreno kao dvije odvojene riječi si i mon). Nombre je rezultat spajanja no i hombre, a simon rječi si i, navodno, riječi  man na engleskom uz malo rasta naglaska :) Funkcionira i normalno si i no, da se ne bi prepali. 

Super mi je njihova fascinacija jajima. Uz određeni prefiks ili prilog, jaje ima različita značenja, kao na primjer:

mi huevo - ne dolazi u obzir, nema šanse

de ahuevo - lijepo, krasno, ludilo

a huevos! - naravno!

que huevos - kako loše

huevudo - hrabro

ahuevado - preplašen

huevonear - ne raditi ništa, trošiti vrijeme

huevon/a - lijenčina

con huevos! - imati volje za nešto

costar un huevo - skupo

Još nekoliko korisnih izraza koje ćete čak i u kratkom posjetu čuti nekoliko tisuća puta:

buena onda/ mala onda - može se prevesti kao dobar si/ loš si, dobro/loše

ubícate - doslovno prevedeno znači nađi se, no znači gubi se

¡a la gran puchica! (¡a la gran!) - nešto kao "O moj bože!"

chucho - pas, ali i muškarac za kojeg nemate riječi hvale

mango - osim što je voće, tako nazivaju i zgodne ljude

macho - macho nije mačo, macho je budala

chupar - piti, opiti se

I malo neobičnih poslovica..

no ser ni chicha ni limonada - "ne biti ni alkoholno piće ni limunada": ne pripadati niti jednoj religiji

quemar el pan - "zagoriti kruh": prevariti nekog

estoy como La China - "ja sam kao Kineskinja": užasno sam ljut/a

eso lo hago con la punta del chile - "to učinim s malo čilija": to je lako

andar a mostaza - "hodati do senfa": biti jaaako pijan

fregar la pita - "oštetiti kaktus": zabaviti se

ser de la vida alegre - "živjeti sretan život": biti prostitutka

Već neko vrijeme se zabavljam novm riječima i asocijacijama, a možda mi i vos uđe u uho. A ovaj post možda pomogne kad se svi koje želm da dođu pojave u Guatemali!

Xela ili ništa nas ne smije iznenaditi

Dobila sam kritiku da su mi postovi u zadnje vrijeme malo "neosobni", da premalo pišem što mi se događa. Istina, postali su malo neosobniji, što zbog sve manje slobodnog vremena, što zbog činjenice da sam se navikla na život ovdje, i ono što me u prvih mjesec dana fasciniralo i iznenađivalo sada mi je potpuno normalno. Više ne grintam kada treba ući u potpuno punu camionetu, prometna pravila (ili bolje rečeno nedostatak istih) i način vožnje mi više ne zadaju sijede, čak više ni ne padam (toliko) u nesvjest od pustih insekata i živina, a znam i survivorski preć' cestu (Mikulka, majkemi!). Osjeti su mi se navikli na šarene majanske nošnje, vulkane, favele i mirise ulice. No to ne znači da me sve to prestalo oduševljavati. Još uvijek imam puno toga za otkriti, a u ono što sam otkrila sam se slijepo i nepovratno zaljubila. Svaki put kada za vikend odem u neko novo mjesto i otkrijem novi komadić ove države iznova me potpuno oduševi. Da se razumijemo, Guatemala nije država iz snova, daleko je od toga, a na bilo kojoj ljestvici sigurno ispod Hrvatske. Ali ovdje pušu neki drugi vjetrovi, vjetrovi u kojima ne osjećam nacionalizam, mržnju i konstantno grintanje. Svaki put kada otvorim web portale iz drage domovine mi iznerviram se na bar 3 vijesti. Možda zvuči fatalistički, ali uopće me ne privlači živjeti u državi koja koketira s fašizmom i koja svoj identitet gradi na mržnji prema drugima, a vidim da se to događa. Da ne pričam o primitivcima na jedno te isti kalup koji su postali, čini mi se, jedino mjerilo uspjeha. Šteta, stvarno šteta...

Guatemala ima drukčiju vrstu tuge, povijest je uvijek šamarala, pogotovo najsiromašniji domorodački sloj, krv se prolijevala zbog interesa onih "izvana", a dan danas je na glasu kao jedna od najnesigurnijih zemalja u ovom dijelu svijeta. I opet, uz svu tugu i siromaštvo, ljudi su veseli, ne mrze one drugačije (a ovdje su razlike još veće), čini mi se da im je dosta toga i da se ne zamaraju previše tko im je kriv. Prekosutra je dan nezavisnosti Guatemale, koju je izborila davne 1821. godine, a i dalje je slave ko ludi. Slavlje je počelo ima dva tjedna, svaki dan nešto, pa malo ples, pa malo školski bendovi, pa utrke... a jučer, tri dana prije samog blagdana, sva auta imala su zastave Guatemale. Svi, svi slojevi i narodi čine mi se ponosni na svoju državu, kakva je takva je. Znate onu, da mi je kuna za svaki put kad sam čula "dobrodošla, ovo je zemlja za uživanje i želimo ti da to dobro iskoristiš" sada bih imala puno kuna :) Ili quetzala. Uz još jedan dodatak koji svakodnevno primjenjujem: "samo budi spremna na sve, očekuj da se sve što možeš u svojoj glavi zamisliti može dogoditi". Nešto u stilu Be Prepared ili Ništa nas ne smije iznenaditi. I stvarno, tako nekako posložiš stvari u svojoj glavi i očekuješ i ono najgore i ono najbolje. I ploviš.

različitosti Guatemale

Prošli vikend nas nekoliko volontera odlučilo je za vikend pobjeći u Quetzaltenango, na majanski Xelajú, a najčešće samo Xela. To je drugi najveći grad Guatemale s oko 200 tisuća stanovnika na 2400 metara nadmorske visine. Za Xelu kažu da je svijet za sebe, da ne liči na ostatak Guatemale jer zna biti stvarno hladno (čitaj: 10ak stupnjeva po noći). No, Xela je i definitivno kulturni centar države koja bi svojom ponudom mogla parirati europskim gradovima.

Standardno putovanje od Parramosa do Xele traje nekih 3 i po do 4 sata, no mi smo imali (ne)sreću da je vozač naše pretrpane camionete vozio prilično brzo i stigli za 2. Tijekom tog putovanja uhvatila sam se kako mi je posve normalno sjest na rub sjedala, zajedno s dvije krupnije žene koje su dobrano spavale, i s nimalo prostora za moja koljena manevrirati do krajnjeg odredišta. Srećom, druga volonterka sjedila je na rubu sjedala do mene tako da smo jedna drugu "podržavale" da ne skliznemo na nekoj okuci. Standard. I na to sam se navikla. 

Desetak minuta nakon što smo zasjeli u naš hostel u Xeli i naručili pivo, pozdravila nas je majka priroda s nečim na što se nitko tako lako ne može naviknuti: sa snažnim potresom koji je trajao dugo, jako dugo. Nakon prvih par sekunda zbunjoze, svi smo istrčali na ulicu, a čak je i to bilo zeznuto zbog neobičnog osjećaja micanja tla pod nogama, kao da si na skejtu. Ljudi su vrištali, a ja sam hipnotizirano gledala u susjednu kuću razmišljajući koliko je još sekunda potrebno da se potpuno uruši. Srećom, potres je ubrzo prestao i ništa betonsko oko nas nije se srušilo. Vratili smo se u hostel, a ja sam odlučila preći na cuba libre. Tek što sam otpila prvi gutljaj opet smo završili na ulici, ovaj put zbog manjeg i kraćeg potresa, ali dovoljno snažnog da nas još jednom razrdma. Pa eto mi kad sam zazivala adrenalin i buđenje iz uljuljanosti. 

6.5 s epicentrom nedaleko od nas

Xela me dobro odmorila, divno je bilo vidjeti male, malo "urbanije" barove u kojima se svako večer događa nešto - živa muzika (blues, jazz, reggae, folk), večeri poezije, a u diskoteci dominira ska, s tu i tamo malo reggaetona i salse. Odmor za uši! (P.S. Plešem. Tu i tamo. Salsu. Majkemi!) Opušteni vikend nastavio se i sutradan. Posjetili smo aguas calientes, izvore tople vode nedaleko od grada. Odmorili smo se, opustili i krenuli nazad. Opet, OPET smo stigli za 2 sata, 2 sata lude vožnje od recimo 100 km/h po cesti na kojoj su ležali odroni od potresa, a malo smo se vozili i u krivoj traci. Istom brzinom. Ah, Guatemala.

Poezija i na fasadama

Kad smo stigli u Chimaltenango čekao nas je meni najomraženiji dio puta: vožnja camionetom od Chimala do Parramosa. Camioneta je uvijek pretrpana, a brzina kojom voze je, naravno, totalno neprilagođena zavojitoj cesti koja svako nekoliko metara mijenja nadmorsku visinu. Oslanjajući se doslovno samo na jednu nogu (imam sreće što sam visoka pa moji bokovi ne smetaju bokovima niskih majanskih žena) stigla sam do odredišta i ispala iz camionete u Parramosu. Da, doslovno ispala, jer kako drugo nazvati tu vrstu izlaženja iz busa. Svima nam je to postalo potpuno normalno.

Sutradan smo čuli novu vijest. Nedaleko od nas, u selu San Martin Jilotepeque, camioneta je iz neutvrđenih razloga završila u provaliji. U camioneti je bilo 90 osoba (jedno 40ak previše!), a umrlo ih je 46. Tuga, ali i velika mogućnost ako se svakodnevno voziš camionetom, kao svi ti ljudi, većinom farmeri iz San Martina. 

Septembar nije dobro počeo ni za naše selo, upravo je na snazi policijski sat i preporuča se ne pješačiti po mjestu iza 10 navečer. Navodno su stigli neki lopovi, a u zadnje vrijeme je bilo previše mrtvih. Nekoliko učenika koji žive u selu mi je čak reklo da policija ima odobrenje da puca u sve sumnjive ljude. Hm? Nisam uspjela to s nikim provjerit, neki govore da je moguće, neki da je nemoguće, a ovdje je jedan od hobija pretjerivanje u prepričavanju događaja. 

Od camionete skoro ništa nije ostalo...

Eh, nije neki mjesec, nadam se da neće još i vulkani proraditi. Dosta je bilo tužnih vijesti. Brojim dane do kraja školske godine (još samo 4 tjedna!) i kišne sezone, čekam ljeto i želim državi koja mi je ukrala srce sretan dan nezavisnosti!

Rodeo

Nakon završetka trećeg semestra u školi, nagradili smo najbolje učenike odlaskom na...hm, rodeo! Takav izlet nisam htjela propustiti, a rodeo je razonoda većine Guatemalaca, pa hajde, trebalo je i to provjeriti. Ovaj prilično mali rodeo zbio se u mjestu San Lorenzo El Tejar, na dan seoske fešte, Svetog Lovru. Okupio se priličan broj ljudi, prodavale su se pive, lizalice iz kućne radinosti, šećerna vata, majke su dovele svoju dječicu da gledaju očeve kako pokušavaju opstati na leđima bika nekoliko sekundi. Neki pokušaji bili su prilično bolni, a neki više uspješni. Na kraju se sve završilo s par blago ozlijeđenih primjeraka macho Guatemalaca. Uživajte u fotografijama...