Zeleni Karibi

Guštaaaaanjeeeee! Nakon kratkih obilazaka Belizea i Hondurasa vratila sam se u moju ljubljenu Guate i odlučila provesti tjedan dana u miru, bez žurbe i na jednom mjestu. Za to mi je idealno poslužila Finca Tatin, posjed usred džungle, na rukavcu rijeke Rio Dulce. U  to vrijeme je već 3 mjeseca u Finci volontirao bivši volonter iz moje organizacije, pa je uz užasno srdačne vlasnike ovo mjesto bilo idealno za odmor uz poznate ljude. Finca je sva u drvu i sastoji se od mnoštva kolibica koje su na dovoljnoj udaljenosti jedna od druge da svaki gost ima dovoljno svog mira. Cijela je dizajnirana od strane vlasnika Argentinca koji je usput i arhitekt, i svaka je koliba rađena pomalo i svaka je drukčija, za svačiji gušt po nešto. Sve je rađeno ručno, svaka greda i komad namještaja. Usred džungle, bez iti malo signala, mozak se dobro odmori. Jedini problem je velika vlažnost, tako da je sva roba koju sam ponijela sa sobom za 3 dana bila mokra i osušila se tek kad sam se vratila u Parramos. Guatemalski Karibi nisu Karibi koje zamišljamo na prvu: nema nekih prekrasnih plaža i more je mutno od rijeke. Ali je džunglovito, zeleno i kulturološki jako zanimljivo. Jedna malo drukčija Guatemala, s Garifuna kulturom o kojoj sam već pisala i jako ukusnom morskom spizom. 

Finca Tatin

Skoknula sam nekoliko puta i do Puerto Barriosa, najvećeg grada u regiji Izabal i glavne (zapravo jedine) Guate luke. Grad je ništa posebno, ali je poveznica za putovanja u Belize, Honduras i ostatak zemlje. Kažu, po noći i jako opasan. Uz puste drvene barkice koje se mogu vidjeti na jezerima i rijekama dilje zemlje, ovdje se nalaze i ogromni brodovi za prijevoz svima nama poznatim Chiquita banana. 

Osim Puerto Barriosa nekoliko sam puta posjetila i Livingston i to isključivo zbog jednog razloga: hrane. Nakon konstantnog jedenja riže, graha i chilea vrijeme je bilo da se malo počastim morskim delicijama. Prva i najvažnija stvar bila je pronaći dobar Tapado, juhu od morskih plodova s platanama i kokosovim mlijekom. Kad znaš ljude lako je i pronaći gdje se nalazi najbolji Tapado u Livingstonu. Nakon uspješnog pronalaska vratila sam se kod iste gospođe probati i njene lignje, koje su bile nešto najbolje što sam probala u zadnje vrijeme. 

Tapado!

Ostatak vremena provela sam vrludajući po rijeci Rio Dulce, a jedan dan smo se čak odvažili i uzeti kajake i pronjuškati susjedni park prirode. Naišli smo na čistu divljinu, nekoliko drvenih kućica gdje žive ljudi doslovno usred ničega i jedan vodopad. To je bio moj tjedan čistog guštanja, na poznatom terenu. A vi guštajte u slikama!

Copán, Honduras #2

Majanske ruševine Copán jedne su od najvažnijih nalazišta u prekolonijalnoj Americi. Dok je Tikal u Guatemali grandiozan i odličan za proučavanje majanske arhitekture i piramida, Copán je must see zbog umjetnosti, ponajviše skulptura i stela. Copán je bio nastanjen više od 2 tisuće godina, a od 5. do 9. stoljeća bio je i glavni grad kraljevstva u klasičnom periodu. U to vrijeme u njemu je živjelo negdje oko 20 tisuća stanovnika. Ovo nalazište najpoznatije je po nizu portretnih stela koje su bile smještene na glavnom trgu grada i zbog stepenica punih hijeroglifa sa kojih su navodno padale glave žrtvovanih robova. Na nalazištu se nalazi i veliko igralište za drevnu majansku igru s loptom, juego de pelota, u kojoj je bilo potrebno ubaciti loptu u kameni krug služeći se samo svojim koljenima, bokovima ili laktovima. Zeznuto, probali smo. Kao i sa svim majanskim gradovima, ne zna se točno zbog čega je propao Copán. Pretpostavlja se da su mogi stanovnici odlučili otići zbog gladi i suše, ali i političkih problema jer se na kraju svog zlatnog doba plemstvo pobunilo protiv vladara i odlučilo otići. Za njima su otišli i svi drugi, niži slojevi.  Grad je, kao i svaki majanski, čekao svoje novo otkriće, i sada ovo nalazište i gradić uz njega pomažu Hondurasu da se otarasi imidža nesigurne i divlje zemlje.