Pričajmo malo o kavi

Kava, meni jako bitan napitak, važan je dio Guatemalske ekonomije.  Ova zemlja je idealna za njeno uzgajanje - od nadmorske visine i tla do klimatskih uvjeta. Kava se uzgaja u skoro svim regijama, a najpoznatije su one iz Antigue, s jezera Atitlan i regija Huehuetenango i Coban. Politička nestabilnost u zemlji često je bila izražena kvalitetom i kvantitetom kave - politika je utjecala na razvoj proizvodnje, ali su i proizvodnja, mali i veliki farmeri i korporacije utjecali na političku (ne)stabilnost.

Modernu povijest domorodačkog stanovništva, većinom Maja, u velikom dijelu oblikovali su i procesi koji su se ticali proizvodnje kave i iskorištavanja zemlje za te svrhe, dirajući i mijenjajući njihov dotadašnji način života. Nakon dolaska Španjolaca, doseljenicima su dodijeljena velika imanja, zemlja koja je oduzeta autohtonom stanovništvu. Ono što su prije bili zajednički seoski posjedi, zemlja zajednice, sada su bili posjedi na koje su Maje išle raditi i gotovo ništa zaraditi. 

Nakon što su u Europi izumljena kemijska bojila, tržište indiga i cochineala (kukca koji proizvodi karmin boju) u Guatemali je propalo. Proizvodnja kave je razvijena kako bi zamijenila njihovo mjesto i do 1859. godine više od pola milijuna stabala kave je zasađeno u više regija, i od tada eksponencijalno raste izvoz kave u Europu. 

Diktator Justo Rufino Barrios 1870. godine odlučio je ići korak dalje - izvoz kave bila je okosnica njegovog programa, oduzeo je svu zemlju koja je pripadala katoličkoj hijerarhiji te komunalna zemljišta u vlasništvu Maja. Socijalni nemiri proizažli iz svjetske ekonomske krize 1929. godine Guatemali su donijeli predsjedništvo Jorge Ubica. Ubicova diktatura 13 je godina provodila represiju protiv sindikata i drugih oblika organiziranja proizvođača. Godine 1950. izabran je populist Jacobo Arbenz koji je započeo zemljišnu reformu, što je izazvalo gnjev vlasnika velikih plantaža, a ponajviše United Fruit Company i američke vlade. Arbenzova vlada srušena je od strane CIA-e, zemljišna reforma ukinuta, sindikati i druge organizacije raspuštene, a na tisuće ljudi je ubijeno, uključujući veliki broj organizatora i članova poljoprivrednih zadruga.

Stanje terora nakon svrgavanja Arbenza nastavilo se tijekom sljedećih vlada i na kraju je dovelo do izbijanja građanskog rata koji je započeo 1962. godine, a trajao do 1996.! Cijela sela su izbrisana od strane vojske, desničarske paravojske i organiziranih "ophodnja sela" od strane tadašnjih vlada. Oko 200 tisuća ljudi je ubijeno, od kojih su većina bili iz ruralnog područja, siromašni i domorodačkog podrijetla. Godine 1996. završio je najduži rat u Americi, ali njegove posljedice su još uvijek tu: siromaštvo, glad, neravnopravna raspodjela zemljišta i rasizam i dalje oblikuju politiku, gospodarstvo i proizvodnju i izvoz kave u Guatemali.

Guatemala zauzima drugo mjesto u svijetu, nakon Kolumbije, u proizvodnji visokovrijedne kave, te ima najveći postotak usjeva koji su kvalificirani kao visoka kvaliteta. Više od polovice se izvozi u SAD (kava koju pijete u Starbucksu npr.) što iznosi jednu osminu gvatemalskog BDP-a! A mi kažemo da je kava važna za nas, ha?

FEDEPMA (Federacion del desarollo de pueblos Mayas/ Savez za razvoj sela Maja) zadruga je koja obrađuje kavu, proizvodi med, organsku kavu, stvara organski crvlji kompost, proizvodi sojino mlijeko i prodaje prirodno obojane tkanine i druge eco-friendly proizvode. Što se tiče kave, posjeduju tvornicu u predgrađu San Pedra koju sam posjetila tijekom svog boravka. Plodove kave kupuju od svojih članova, farmera oko jezera Atitlan, a većinu kave izvoze u Njemačku, ne za daljnju prodaju, već na nekoliko sveučilišta za njihove potrebe. Ta sveučilišta, uz brojne razvojne organizacije, su i donatori, a mnoga su sredstva prikupljena projektima Europske unije. 

Zrno kave je zapravo sjeme, ako se ne obradi, poprži i smljeve, može se posaditi i za par godina imate plodno stabalce kave. Stablo kave treba vruću klimu, ali ne izloženo suncu već rastu u debeloj sjeni. Sadnja se često odvija tijekom kišne sezone, kada je tlo dovoljno mekano i vlažno da mlado stablo pusti svoje korijenje.

Potrebno je oko 3, 4 godine da mlado stablo donese prve plodove. Plod, kojeg zovu coffee cherry, tamno crvene je boje kada je spreman za berbu. U većini zemalja plodovi se beru ručno, što je iznimno intenzivan i težak proces. Berba se može odraditi odjednom, rukom ili strojem (što se za sada može vidjeti u Brazilu), ili selektivno. Farmeri obilaze stabla svako 8 do 10 dana, birajući samo plodove koji su na vrhuncu zrelosti. Dobar berač u prosjeku ubere oko 100 do 200 kilograma ploda dnevno, što će kasnije proizvesti 20 do 40 kilograma kave. Na kraju dana, svaki radnik se plaća po količini ubranog ploda.

Nakon što je plod ubran, prerada kave mora započeti što je prije moguće kako bi se spriječilo kvarenje. FEDEPMA koristi takozvanu mokru metodu, gdje se pulpa ukloni nakon branja, a kava se suši samo s malo kože. Prvo se svježe ubrani plod provlači kroz stroj koji uklanja pulpu od sjemena. Pulpa se opere, osuši i koristi kao malč, "pokrivač" za zagrtanje biljaka. Sjemenja se odvajaju po težini  tako što se prenose kroz kanale vode: lakša sjemenja plutaju na vodi, a teža, zrelija, potonu na dno. Nakon toga sjemenja prolaze kroz niz rotirajućih bubnjeva koji ih razdvajaju po veličini. Nakon odvajanja, sjemenja se šalju u vodene spremnike kako bi dodatno uklonili sloj sluzi koji ostaje nakon uklanjanja pulpe, gdje ostaju 12 do 48 sati. Nakon toga, kava je spremna za sušenje.

Nakon prerade mokrom metodom, sjemenja se suše do otprilike 11% vlažnosti. Na suncu, gdje ih se redovito širi i okreće već su podijeljeni po kvaliteti. Čišća kava, većinom svijetle boje je kava prve kvalitete, dok što je tamnija (zbog ostataka pulpe) kava druge, treće ili četvrte kvalitete. Nakon sušenja, kava se najčešće sprema u jutene torbe i kreće na dalek put, dolazi do našeg stola, drži nas budnim ili razbuđuje i pomaže preslušati nove tračeve, riješiti probleme ili jednostavno uživati na suncu. Jedino što ne mogu prežaliti je što su ovdje svi ludi za instant kavom punom šećera, a toliko je drugih načina na koje možeš osjetiti divan miris kave, puno autentičniji. Otkad sam pronašla mlin za kavu, uživam u svojoj turskoj, pola sata svako jutro. I miriše na dom.

Crvlji urin, anyone?

San Pedro La Laguna

San Pedro La Laguna, mali gradić ili selo od 13 tisuća stanovnika, jedno je od mjestašaca koje vrijedi posjetiti uz jezero Atitlan. Zapravo, vrijedi posjetiti sva mjesta uz ovo jezero jer su stvarno... posebna. Zbog toga i ne čudi veliki broj stranaca koji su se ovdje trajno ili privremeno naselili, a namjera im je bila ostati samo nekoliko dana. U 5 dana koliko sam provela u San Pedru čula sam toliko takvih priča, od onih ljudi koji su odlučili priznati da su se preselili ovdje. Druga kategorija su ljudi koji si još to nisu priznali, ali su tu mjesecima i pojma nemaju kad će nastaviti taj svoj zacrtani put iz Meksika u Brazil. I moram priznati da je i meni bilo teško otići, ali velika mi je utjeha to što se jezero nalazi samo na 2-3 sata vožnje od mog sela i što mi ta činjenica daje priliku da mu se vraćam opet i opet.

San Juan slikarska je meka, San Marcos raj za ekipu koja brije na meditaciju, yogu i reiki (a zašto, u sljedećem postu), Panajachel je tipično turističko mjestašce, Santiago pravo domorodačko selo, a San Pedro La Laguna, kojeg zovu i nestašno naselje, raj je za ljubitelje hippie subkulture i uživatelje marihuane. I da, stvarno, ovo mjesto kao da je zapelo negdje u 60-ima ili 70-ima...

Planina Nos Indijanca ili Lice Maye

90% stanovnika ovoga sela su  Maye kojima je prvi jezik Tz'utujil, jedan od 22 službena majanska jezika u Guatemali. No to ih nije spriječilo da, nakon Antigue, postanu važno središte u koje stranci dolaze učiti španjolski. I zbilja je idealno - svi centri za učenje jezika okruženi su egzotičnim palmama, bungalovima od bambusa i ležaljkama. Pitam se, nauče li išta dok tako besramno uživaju? Kako se odupiru noćnom životu?  :)

Crkva iz koje trešti salsa

Sveti Pedro i njegov drug pijetao, pretpostavljam.

Pan de banana?

"Dope can do for you in times of no money, that money can not do for you in times of no dope", rekao mi je jedan lokalni mudrac. I nastavio pričati kako je oduvijek tražio mjesto u kojem je ta rečenica može biti istinita. I kaže da ga je našao. Zaista, ovo mjesto je prilično jeftino - za 5 eura možeš spavati u komodnoj sobi, popiti 5 prilično jakih cuba libri ili piva, pojesti dva obilna mesna obroka ili još mnogo toga, kako kome po volji. Ako i nemaš para, nema frke - ljudi će rado s tobom podijeliti ono što imaju. Da se razumijemo, i oni koji baš ne ljube biljku kanabisa imaju ovdje što raditi - od jahanja konja uz obalu jezera, coffee toura (pogodite tko je bio), planinarenja na obližnji vulkan i planinu, paraglajding, partya... i sve to za prilično razumne novce. Meni se pak najviše svidio taj hippie štih barova iz kojih najčešće možeš čuti Boba Dylana ili Marleya ili dobri stari rock, plejada zanimljivih likova sa svih strana svijeta s još zanimljivijim životnim pričama,  friendly atmosfera i wolkswagen bube koje vozi priličan broj stanovnika ovog sela. I da, malo sam se zaljubila u ovo misto. I da, vidit ćemo se još Sveti Pedro i ja.

 

Yeah, right...

Još jedan Pedro, ovaj put iz Meksika

Radno vrijeme svega u selu

Ulična umjetnost kao reklame za dućane

Vidimo se kad odradimo još koji krug...

Semana Santa

Semana Santa, tjedan prije Uskrsa, najvažniji je tjedan u Guatemali, što religijski, što turistički. To je vrijeme kada se more turista sjati u gvatemalske gradove sudjelovati u brojnim procesijama, koje su ovdje doista impresivne. U susjednoj Antigui navodno je bilo milijun turista! No, za nas sveti tjedan bio je nešto posve drugo...

Pozdravio nas je i vulkan

U to vrijeme većina tios i tias odlazi na odmor, a volonteri i štićenici (koji se ovdje zovu pequeños) koji pohađaju fakultet ostaju s djecom i čuvaju ih tjedan dana. Svi mi užasno smo se bojali ovog tjedna jer trebalo je izdržati 12 sati dnevno + bar jedno čuvanje po noći. Hoće li nas djeca slušati i hoće li svi iz ovog tjedna izaći čitavi bile su naše glavne brige.

Svaki volonter koji dođe volontirati u NPH osim svog posla ima i dodatna "zaduženja". Jedno od tih zaduženja je posjećivati i družiti se s jednom sekcijom više puta tjedno, igrati se s njima, pričati i zapravo bar 15ak njih upoznati jako dobro. Moja sekcija se zove San Antonio i u njoj se nalaze dječaci od 10 do 12 godina: Angel, Chrise, Edgar, Ever, Guillermo, Julian, Jorge, Jayron, Ludwin, Miguel, Paulo, Sebastian i Yuri.  

Nakon "odrađenog" tjedna, gdje sam se brinula o njima skupa s  Rubenom iz Njemačke i Rachael iz SAD-a,  dječaci su nam ušli pod kožu toliko da se nismo tako lako mogli vratiti svojim normalnim poslovima i da smo intezivno razmišljali promijeniti posao u tias (šala, to je stvarno izuzetno težak posao s još težim rasporedom). Ako se ovako osjećam nakon tri mjeseca, koliko teško će biti nakon godinu dana? 

Tortilla anyone?

Brandi dog

Večera uz vatru

S njima smo proveli manje od tjedan dana, od doručka pa sve do odlaska na spavanje, smišljali razne aktivnosti jer je to  bio tjedan bez škole, igrali se, glumili strogoću i na kraju uspjeli - sve smo ih zdrave, vesele i vrckave vratili njihovim tiosima. Jedan mali dijelić naših dana možete pogledati u videu kojeg su uz mene snimali i pequeñosi, a moram se pohvaliti da imam i odličnog učenika hrvatskog koji mi svaki dan kaže dobar dan i poželi laku noć, što isto možete vidjeti u videu: VIDEO.