Hit the road Juan!

Na putovanju iz Floresa u Semuc Champey pridružio nam se Keenan, mladi pomorac koji svo svoje slobodno vrijeme troši na putovanja. Pošto imam jedan sasvim običan fotoaparat koji  nije baš uspješan u fotografiranju stvari iz pokreta i u pokretu, Keenanove fotografije s puno boljim fotoaparatom zabilježile su samo neke trenutke koje smo imali prilike vidjeti s prozora našeg auta dok smo putovali kroz Petén i Alta Verapaz. Ostale njegove jako dobre slike možete vidjeti na njegovom blogu  wanderingotter.blogspot.com  (iz Guatemale ih ima jako jako dobrih!). 

Uživajte u pogledima s naše ponistre :)

U i oko Semuc Champeya

Nakon Floresa i Tikala i cijele regije Peten trebali smo se vratiti na jug, bliže našoj finalnoj destinaciji. Put za Flores bio je miran, na dobroj cesti i s džunglovitim krajolikom, mirno i brzo. Sada nas je čekao malo duži put lošijom cestom. Plan je bio u 2 dana doći do suprotne strane Guatemale na jezero Atitlan, a negdje na pola puta prespavati. I da, cesta je zaista bila lošija, išli smo sporije nego što smo očekivali, umarali se brže, prolazili cestama različitih stanja, provozali se drvenim trajektom i na kraju odlučili prespavati negdje oko Cobana, najvećeg grada regije Alta Verapaz. Odluka je pala na San Pedro Carcha, simpatični gradić kraj Cobana. Stigli smo upravo na njihovu feriju i imali poteškoća s pronalaskom normalnog smještaja. Prespavali smo u nekom mutnom hotelu i ranom zorom krenuli. Nismo bili raspoloženi za provođenje novih 8 sati u autu, pa smo odlučili ići na bližu destinaciju, Semuc Champey.

Sayaxché i drveni trajekt

Kokos - za mamurlik bolji od Cedevite

San Pedro Carchá

San Pedro Carchá

...ili smo bar tako mislili. Da, bliže je, nekih sveukupno 20ak kilometara. Krenuli smo s informacijom da postoji dio ceste bez asfalta do Lanquina i mišlju da smo tamo za nekih sat i po vremena. Hmmm,da. Trebalo nam je samo toliko da pređemo 12 kilometara do sela,  polako i oprezno, u šoku kakvom cestom i kojom brzinom voze stanovnici ovog kraja. Stigli smo do Lanquina, a meni je u glavi bio plan da ostavimo auto u selu, eventualno se smjestimo u neki od hostela i ujutro "javnim prijevozom" za Semuc. Zapravo, na više strana sam čula da se ne preporučuje voziti dalje od Lanquina. No, mi smo ipak odlučili probati, dobili smo upustva o hostelu koji je na posljednjoj točki civilizacije, ako želimo struju i internet, i krenuli na sljedećih 9 kilometara. Išli smo polako, oprezno, putem nailazeći na pse, kokoške, svinje, različite nastambe, drvosječe i različite blokade na putu. Poslužile su nas i vremenske (ne)pogode, dan prije nije pala kiša i nije bilo odrona, a činilo se da ni neće. Nakon 2 sata vožnje grbavom i zaraslom cestom (da, 2 sata za 9 kilometara) stigli smo u eko hostel Utopia koji se nalazi 2 kilometra od Semuc Champeya. 

Kad ne možeš proć, pomozi

Put do hostela

Pogled iz naše kolibe

Sutra ujutro krenuli smo pick-upom do Semuc Champeya i ostali tamo cijeli dan. Semuc Champey nacionalni je park koji se sastoji od prirodnog vapnenačkog mosta dugog 300 metara ispod kojeg prolazi rijeka Cahabón i niza stepenastih tirkiznih bazena u kojima se možete kupati do mile volje. Voda je idealne temperature, bistra, a pravo osvježenje je bila nakon velikog uspona do vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na prirodne bazene. Ja sam iz Semuc Champeya ponijela i ubod nepoznate životinje od kojeg mi je nateknuta noga trnula dobrih tjedan dana. Na kraju mi je bilo iznimno drago što smo skrenuli s puta uživati u ljepotama Alta Verapaza, iako mi je žao što moji prijatelji nisu stigli do jezera Atitlan kojeg sam im stvarno htjela pokazati. Ništa, to znači da se moraju opet vratiti...

Drveni most na ulazu

Pogled s vidikovca

Tikal

To je to. Turistička atrakcija broj jedan u Guatemali, nezaobilazno mjesto na putovanju Centralnom Amerikom. Impresivan majanski grad koji je živio čak 4 stoljeća, i u ta 4 stoljeća dominirao cijelim majanskim područjem. Smješten duboko u džungli regije Peten, Tikal je također i nacionalni park, kako zbog svoje arheološke vrijednosti, tako i zbog divlje i negostoljubive prirode u kojoj se nalazi.

Stablo Ceibe - nacionalni simbol Guatemali. Maje su vjerovale da ovo stablo povezuje podzemlje, zemaljski svijet i nebo. Tijekom sječe šuma Ceiba se uvijek ostavljala netaknutom.

Površina nalazišta proteže se na 16 kilometara kvadratnih (grad je bio još veći), a sam grad nije otkriven sve do 1848. godine! Pokušajte zamisliti kakav je to neprijateljski i nepristupačan teren za ljude. No, upravo je ta gusta džungla omogućila očuvanje ovog veličanstvenog grada. Ozbiljnija iskapanja u Tikalu započela su tek 1956. godine, a vjeruje se da je tek 20% pronađeno i restaurirano. 

Jedna neiskopana

3D prikaz, preuzeto sa www.tikalpark.com/map.htm

Značenje imena Tikal je "kod izvora vode", no to nije bilo tadašnje ime grada. Također se spominje i naziv koji bi u prijevodu značio "mjesto mnogih glasova". Vjeruje se da je ovaj grad na svom vrhuncu, od 682. do 909. godine, bio veličine 130 kilometara kvadratnih s otprilike 100 tisuća stanovnika. Također je posjedovao impresivni sustav za upravljanje vodama, što je bilo od iznimne važnosti za vrijeme suhe sezone. Tijekom većine vremena Tikal je bio pod utjecajem grada Teotihuacan, koji se nalazio 1000 kilometara sjeverno, u današnjem Meksiku. Utjecaj ovog grada vidio se u arhitekturi i načinu pisanja. 

Ambiciozni građevinski projekti izgradnje piramida potaknuti su, naravno, famoznim majanskim kalendarom. Vladari Tikala gradili su dvostruka piramidalna zdanja na kraju svakog K'atuna, 20godišnjeg razdoblja. Takve piramide građene su jedna usporedna s drugom, ravnog vrha i sa stepenicama na svakoj strani. Za sada, u Tikalu je pronađeno 9 takvih zdanja.

Glavni trg

Vladari Tikala također su gradili priamide koje su se često upotrebljavalo kao mjesto za njihove pokope. Dvije takve piramide koje su nazvane Temple 1 i 2 nalaze se na samom glavno trgu. Hram 1 ili Hram velikog jaguara nalazi se na istoku trga i visok je 44 metra. Na vrhu hrama nalaze se slike vladara Jasaw Kaan K'awila koji je vodio Tikal do pobjede nad najvećim neprijateljem, gradom Calakmulom. Unutar hrama pronađena je i njegova grobnica koja je sadržavala mnoga luksuzna dobra, poput krzna jaguara, žadi, ali i umjetničkih rezbarija na ljudskim kostima. Za Hram 2 se vjeruje da je bio posvećen vladarevoj ženi Tun Kaywak, iz grada Yaxha koji je udaljen 30 kilometara od Tikala, a njihov brak je samo zapečatio snažan politički savez dvaju gradova.

Hram 1 ili Hram velikog jaguara

Hram 2

Sjeverno od dvaju hramova nalazi se područje nazvano Sjeverna Akropola. To područje korišteno je za pokop gradske elite i vladara. Centralna Akropola ili samo jednostavno Palača bila je palača vladara Chak Tok Ich'aaka koji je vladao oko 375. godine. Na početku prilično skromno zdanje, no s vremenom palača je proširena s mnogo dvorišta i spremnikom za vodu. Na istočnoj strani bilo je izgrađeno igralište za majansku igru s loptom. 

"Izgubljeni svijet" najraniji je izgrađeni komples, a izmjenjivan je nekoliko puta do 4. stoljeća naše ere, kada je imao oko 30 metara visine. Ovaj kompleks također je služio kao konačno počivalište za elitne pripadnike društva.

Mundo perdido

Hram 4 visok je oko 70 metara i najviša je struktura u Tikalu. Naziva se još i "Hram dvoglave zmije" i jedini je hram na koji je dopušteno popeti se. Pogled s vrha hrama je impresivan, a ova lokacija također je poslužila i snimanju Star Warsa: Episode 4 i predstavljala je pobunjeničku bazu na mjesecu Yavin 4.

O razlozima pada Tikala još se uvijek raspravlja. Neki dokazi o velikoj suši postoje, a kako je grad rastao posječena su mnoga stabla, što je doprinijelo smanjenju padalina i direktno utjecalo na usjeve. Nakon napuštanja grada džungla je ponovno pokrila ostatke ovoga grada, koji je čekao kraj 19. stoljeća da bude ponovno otkriven.

Jedno od mjesta za majanske ceremonije vatrom. Dopuštanje tih rituala bila je jedna od točaka u mirovnom sporazumu nakon rata, a službeno je dopuštena godinama kasnije, tek 2002. godine.