Monterrico

Kad si u Guatemali, čini što Guatemalačani čine. I tako smo nas nekoliko prvi vikend nakon što smo počeli raditi otputovali do Monterrica, malenog sela na pacifičkoj obali koji je poznato  vikend odredište za obitelji iz Antigue i Guatemala Cityja. Ovaj dio Guatemale je totalno drukčiji od Antigue i okolnih mjesta, odiše tropskim ugođajem - od arhitekture do načina života koji je čak i za opuštenu Guatemalu još opušteniji. Svaka kuća i kućica opremljena je s bar tri viseće mreže za ležanje (postoji li uopće hrvatska riječ za to?), na svakom uglu možeš kupiti očišćeni kokos sa slamčicom i što ti još treba? Od nedavno Monterrico je postao popularan i među turistima, najviše među U.S. Amerikancima, jer se ovdje nalazi i rezervat divljih životinja i dva centra gdje  morske kornjače i aligatori liježu svoja jaja i gdje ih puštaju u divljinu. Ovaj put to smo preskočili jer smo se malo previše opustili uz popriličan broj mog omiljenog pića s ove strane bare - sve što smo radili je kupali se, sunčali (ja malo manje, ipak je bio 31 celzijus), jeli i pili - savršen vikend!

Monterrico je pun rustikalnih drvenih kućica sa slamnatim krovovima, uz pokoju načinjenu od betona:

Plaža je također totalno drukčija i prilično dramatična - sačinjena je od crnog vulkanskog pijeska koji gori, ali stvarno gori pod nogama. Valovi su toliko jaki i veliki da je apsolutno nemoguće ući u ocean dublje od struka, osim ako se ne želiš utopiti. Pokušala sam otići i malo dublje, ali stvarno je nemoguće, valovi uopće nemaju ritam, udaraju sa svih strana i nose sve dalje i dalje. Totalno drukčije od onog na što sam naviknula. Iako izgleda savršeno, već to popodne sam proklinjala pijesak koji je svugdje i uspjela sam ga se riješit tek kad smo se vratili u Parramos, kad sam oprala robu i kosu dva puta. Fuj pijesak :) 

U skoro pa 20 dana otkad sam tu, moram pohvalit sama sebe i svoj španjolski - jako dobro me ide, razumijem skoro sve što se priča, proizvodnja ide malo teže, ali ako ne znam određenu riječ znam dovoljno da objasnim okolnim putem na što sam mislila. Po tom pitanju totalno sam iznenadila samu sebe! Prvih dana htjela sam upisati i školu, ali sada više nisam sigurna želim li dragocjeno vrijeme za odmor i novac trošiti na to  ili da se jednostavno sama uhvatim osnova gramatike, jer mi samo to fali da zaokružim ovo što sada znam u nekakvu smislenu cjelinu. Razmislit ću još malo :) U Monterricu sam naletila na nekoliko Latvijaca s kojima sam pričala ruski, a za koji sam mislila da nema šanse da ću ga čuti i pričati ovdje, srce mi je bilo veliko k'o kuća! Kad već nema Balkanaca, Latvia will do :) 

Evo Bojane, stvarno sam tu :P

Napad na sva osjetila....

... tako nekako bih opisala svojih prvih 10-ak dana u Casa San Andres. Ne znam ni što bih prvo spomenula - uši, oči, nos? Da sam jučer pisala ovaj post, sigurno bi bio puno grintaviji nego danas - napokon, NAPOKON smo se preselili u svoju kuću i svoju sobu i napokon sam raspakirala svoje stvari. Soba mi je prilično kul, imamo čak i ormar (nemaju svi tu privilegiju, već imaju ormariće u hodniku), a dobila sam i cimericu za koju sam potajno držala fige da je dobijem, Doris iz Linza iz Austrije. Odmah smo se prvi dan skompale, bježimo zajedno zapalit cigaretu (btw. pušim 6-7 cigareta dnevno!), već planiramo zajednička vikend putovanja,itd. U originalnoj kombinaciji mi nije ona trebala bit kolegica po sobi, ali neke stvari su se naglo izmjenile i svemir je uslišio moju preferenciju. Čini mi se da imam izvrsnu priliku naučit i njemački, čujem ga jednako koliko i španjoski jer je trenutno jedno 10-ak volontera iz Njemačke i Austrije. Austrija čak ima i ugovor s NPH International organizacijom, i  jedan volonter tako odrađuje civilni rok, država mu je platila avionsku kartu, cjepiva, sve što inače volonteri moraju sami platiti,a on se obvezao godinu dana biti tio ilitiga tetak u jednoj od sekcija u sirotištu (više o cijeloj strukturi kampusa nekom drugom prilikom).

Dakle, jedan dan me bolilo uho,toliko da sam mislila da sam dobila upalu, a na zvukove ptica koje luduju cijelo vrijeme još se navikavam. U početku sam se budila svako malo zbog njih, jer stvarno zvuče malo kao automobili, malo kao cvileći psi i  malo kao ljudi koji vrište i plaču. Zamislite to u 2-3 ure ujutro i kako se budite prestrašeni misleći da se nešto dogodilo :) Ali polako se privikavam i na to, ne budim se više po noći, već mi samo idu na živce po danu. Mirisi su isto specifični, po ulicama Parramosa se većinom čuje miris spaljenog smeća, tu i tamo i lešine kojeg psa, zajedno s mirisima hrane koje lokalne žene često pripravljaju ispred svoje kuće, na ulici. Oči su mi najviše propatile,  živimo na 1800 metara nadmorske visine, prilično je vjetrovito i prašnjavo, a ja nosim silikonske kontaktne leće. Jedne su mi se već totalno osušile, a trebale su trajat mjesec dana... ipak se nadam da ubrzo neću ostati bez svih, totalno ćorava u tuđini. Isti dan kad se dogodio potres u Splitu kod nas su se dogodila tri! Sva tri puta se prilično dobro zatreslo (kod nas bi sigurno završilo u novinama), čak i zidovi kuće, ali čini se da nikome osim nama, novim volonterima, to nije bilo neobično. Na okuse se također još uvijek privikavam, hrana u kantini je totalno bljutava i svi pažljivo biramo kada ćemo je posjetiti, avokado i papaju još uvijek jedem s oprezom iako želim da mi uđu u svakodnevni jelovnik, a o ananasu, jeftinom i najukusnijem ananasu kojeg sam ikad probala mogla bi pisati pjesme, ode, balade i romane, ma sve je zaslužio! Još uvijek tražim idealnu kavu, sva za sad kupljena imala je prevelika zrna da bih je radila na turski (ili bosanski, kako vam draže), a nažalost ono što sam pročitala prije dolaska je istina: Guatemala je dom dobre kave - ali je izvozi. No, kruže priče da postoje ljudi koji imaju svoje plantaže i da bi valjalo provjeriti kakva je njihova kava. Nadam se da ću imati priliku.

U potrazi za dobrom kavom kupila sam torbu, logično.

Dodir, e to je posebna priča... ovdje se svi jako puno dodiruju. Škola ima sigurno 40ak zaposlenika, ako ne i više, pa zamislite koliko treba dok se svi zagrle, daju si pusu i taaako... ja sam bila totalno ukočena prvi dan :) Djeca su nešto drugo, razumljivo je da traže pažnju, grle, čupaju, štaveć im padne na pamet, ali doslovno iskaču iz svakog ugla! To mi je još uvijek neobično, pogotovo što svi znaju moje ime, a meni su za sad više-manje svi isti i sličnih imena, zbog čega mi nekad bude i neugodno, jer se znaju stvarno rastužiti kad im ne znaš ime. Počela je i moja nastava i hm...želim da prođe malo više vremena prije nego oformim konkretne dojmove.

U nedjelju smo otišli na moj prvi izlet u Antigvu, ako ne računamo noćni izlazak čim sam došla. Antigua je 20 minuta vožnje s camionetom od našeg "malog" sela, i mjesto gdje moramo ići ako želimo kupiti npr. salamu, sir i nešto konkretnije ( litra i po Bacardija 5 eura, nije loše, ha?). Učinili smo i mali đir po ovom turističkom gradiću poznatom po mnogim ruševinama kolonijalnih crkava i španjolskoj baroknoj arhitekturi. Nedjelja je stvarno bila idealna za uživanciju: sunce, prekrasan park i dobra muzika. Uživajte u dijelu atmosfere, a posebno obratite pozornost na djedicu koji nam je svojim plesom uljepšao dan. ¡Salud!

Nedjeljni pazar

Tuk tuk taxi

Prvi (zbrčkani) dojmovi

Uh, eto me, prošlo je već 5 dana otkad sam stigla i još uvijek nisam došla k sebi. Pere me jet lag, u 5 popodne mi se užasno spava, izdržim nekako, al' se svejedno  budim oko 3-4 ujutro, pa se prisiljavam ponovno zaspat, i tako u krug. Čekam da prođe.

Najpametnije počet od početka, zar ne? Put je bio ok, nikakvih problema nije bilo osim mojih uobičajenih s prostorom za noge. Na 15-satnom letu iz Frankfurta do Kostarike društvo su mi pravili troje pijanih Rusa koji su u avion ponijeli ni više ni manje nego 15 litara ruma (samo za avion)! Na aerodromu u Guatemala Cityu me dočekao vozač organizacije, Martin, i zajedno s njim sam krenula, a da nisam ni znala, u potragu za nekim djelovima za njegov pick up truck, omiljeno prijevozno sredstvo mnogih Guatemalaca (valjda se tako kaže?). I odmah sam vidjela većinu toga  što sam pročitala o glavnom gradu - na svakom koraku su zaštitari s puškama, čuvaju čak i gajbe Coca-cole, a Martin se zaustavljao samo na ograđenim parkiralištima na kojima su bili naoružani zaštitari. Ovdje svaka osoba starija od 25 godina može posjedovati vatreno oružje bez ikakvog razloga, pa me prizor dvojice muškaraca koji se voze okolo  na motoru s puškom uopće nije začudio. Odmah sam dobila natuknice kuda i na koji način se kretati po glavnom gradu, ako me put tamo nanese. A hoće, kad-tad ću trebat otić u nekakav šoping.

Čim sam stigla na kampus dočekala me cijela ekipa - novi i stari volonteri, stotinjak djece koja su ćirila iz svakog kutka gledajući novu i  veliku učiteljicu engleskog. Nisu sramežjivi, odmah su se bacili na ispitivanje, grljenje i proučavanje - u 5 minuta promatranja  pitali su me nosim li kontaktne leće, farbam li kosu, itd. Di je točno Hrvatska  većina nije znala, osim par dječice koja su ponosno izjavljivala da je to negdje u Europi. Volonterska ekipa je super, većina su iz SAD-a, Njemačke i Austrije, uz par Španjolaca  i tri cure iz Italije, Francuske i Nizozemske. Trenutno sam zajedno sa svim novim volonterima smještena u kući za posjetitelje pa je mala gužvica - čekamo volontere koji odlaze da se odsele. Volonterske kuće su na kraju kampusa, djeca tamo u teoriji ne smiju dolaziti pa je i atmosfera opuštenija i ipak imamo svoju privatnost, pogotovo u popodnevnim i večernjim satima.

Pogled s ulaza

Školica

Trenutno mi je glava puna informacija - u isto vrijeme imam i orijentacijski tjedan sa ostalim volonterima i buljim u knjige koje ću koristit na nastavi, pokušavam zapamtit imena učenika, učitelja i ostalih i hvatat što više španjolskog kako bih mogla komunicirati na nastavi jer djeci engleski i nije baš nešto. Dobila sam i raspored, predavat ću 2 razreda četvrtaša osnovnoškolaca i 3 razreda prvog, drugog i trećeg srednje. To nema veze s godinama, ali recimo da ih ipak pokušavaju smjestiti u razrede tako da razlika u godinama ne bude veća od 3 godine. Još jedna stvar - svatko s imalo volje i želje i sa završenom srednjom školom može biti učitelj u Guatemali! Za to ti uopće ne treba fakultet, tako da ga većina mojih kolega nema, a dosta ih tek sad nešto studira, a predavanja djeci im dođu kao studentski posao. Morat ću malo više proučit kako to funkcionira... Al' sve je prilično drljavo - rasporedi, miču djecu iz razreda u razred, 5 minuta prije nemaš pojma u kojoj učionici predaješ, a ovo je čak i posebna godina kada će učenici (bar razredi koje ja imam) imati knjige! Za sada dosta o poslu, vidjet ćemo kako će biti kad sljedeći tjedan počnem sama predavati.

Čim sam došla otišla sam malo prošetati po selu u kojem je smješten kampus. Selo se zove Parramos i po našim standardima zapravo nije selo - ima oko 15 tisuća stanovnika! Po svemu ostalome je selo. Ljudi su strašno strašno ljubazni, svakome tko prođe blizu i malo dalje govore (i viču!) dobar dan, pozdravljaju, a ja sam, naravno, posebna atrakcija jer sam za njihove pojmove stvarno ogromna. Stari volonteri dali su nam natuknice gdje je dobro jesti, pa smo odmah krenuli u jedan mali obiteljski comedor u koji volonteri NPH idu godinama, s razlogom. Svaki dan u ponudi imaš nekoliko stvarno ukusnih jela za vrlo smiješnu cifru. Voće je isto jako jeftino, na pazaru sam kupila 6 banana, 5 mandarina i ananas za otprilike 12 kuna (sve se kupuje u komadima). 

4 komada teletine, nešto ala francuska salata,
pikantna paprika,  riža, kompot od papaye i pepsi = 2 eura!

Ono što me najviše rastužuje su psi lutalice. Ima ih milijun i svi su šugavi i mršavi, ali nisu agresivni. Čak sam vidila i dva mrtva šteneta na ulici :( Danas nas je jedno mršavo šugavo štene posjetilo i gledalo svojim tužnim okicama tražeći nas da ga mazimo. Nemam pojma kako ću izdržat bit ravnodušna prema njima,a  ne preostaje mi ništa drugo, osim ako ne želim malu koloniju ispred svoje kuće. Blizu kampusa je i nekakva nastamba, slično slamovima, koja svaku večer pušta muziku, a ovih dana su posebno raspoloženi pa svako malo čujemo vatromet i pucnjeve. Kad sam pitala ostale šta je to i zašto to baš moraju raditi od 4 ure ujutro, svi su mi dali isti odgovor: Welcome to Guatemala. Što glasnije to bolje. Kažu i da ću odustat tražit logiku i razloge u svemu :) Vidit ćemo. 

Jedni od mnogih :(

U petak navečer smo posjetili i Antigvu, bili u klubu u kojem je Cuba libre 3 quetzala (2 kune!), posjetili smo Guatemala City s nekoliko starije djece gdje se vozač autobusa pošteno izgubio po jednom kvartu, upao usred nekakvog maratona i na kraju zapeo u preuskoj ulici. Ono što me iznimno raduje je da su djeca jaaaako muzikalna, super plešu a još bolje pjevaju neku guatemalsku mjuzu koja je vrlo slična meksičkoj.  Kad sam ih čula u autobusu skoro sam se rasplakala od sreće. Tako da ne očekujem da ću počet slušat Mišu :) Promet je katastrofalan, ceste su pune rupa i ležećih policajaca, svi voze u svim smjerovima i  hodaju po cesti. Chicken autobusi su prekrasni i za njih ću definitivno odvojiti poseban post jednom kad budem imala dobru kolekciju fotografija. 

S ekskurzije u Guate

To je za sad to od mene, sljedećih 2 do 3 tjedna se moram posvetiti planiranju sati i ushemljavanju u školu bez konačnog rasporeda, popisa učenika u razredu s filozofijom  što je danas ne znači da će biti sutra, samo polako i opušteno. Zvuči mi  poznato :)

Epilog smaka svijeta

Dakle, taj famozni smak svijeta opet nas je preskočio. Nije ni ta panikica bila loša - ljudi diljem svijeta saznali su da Maje itekako još postoje i, dapače, čine 50% stanovništva države u kojoj ću provesti 2013. godinu i još nešto sitno. Novi period za Maje i novi period za mene :)

Do mog puta ostalo je još nekoliko dana i dok muku mučim s pakiranjem (kako, ali kako sve staviti u jedan kufer?!) evo osnovnih informacija što ću raditi i gdje ću živjeti sljedećih godinu dana.

Guatemala je država u Srednjoj Americi, okružena Meksikom, Belizeom, El Salvadorom, Hondurasom, Tihim oceanom i Karipskim morem. Tijekom prvog tisućljeća naše ere bila je dom Majanskoj civilizaciji, sve do dolaska španjolskih kolonizatora, od kojih je nezavisnost dobila davne 1821. godine. Nakon toga zemljom su vladali raznorazni diktatori, ali i američka korporacija United Fruit Company koja je izvozila tropsko voće i usput krojila politiku Guatemale i ostalih država u okolini na štetu domaćeg stanovništva kršeći pozamašnu listu njihovih ljudskih prava (tako je i nastao naziv "banana republika"). Danas se ta kompanija zove Chiquita Brands International, a njihove banane s plavo-žutom naljepnicom mogu se naći i na našim stolovima. 1996. godine završio je 40-godišnji građanski rat koji se vodio između vlade koju su podupirali potomci Španjolaca i lijevo orijentiranih pobunjeničkih skupina koje su podupirali starosjedioci i siromašni seljaci. Procjenjuje se da je u ratu poginulo više od 200 000 ljudi, većinom majanskog podrijetla uz još oko milijun izbjeglica. Kažu, tenzije su još prisutne. 

Guatemala je i zemlja čokolade i kave (jupiii!), "zemlja vječnog proljeća" je njen službeni motto, a na jednom od mnogih majanskih jezika riječ Guhatezmalh znači mjesto mnogih stabala. Ima i toga i vulkana, pješčanih plaža, tropskih šuma, jaguara, šarenih papiga, tapira i tarantula...

Ja ću biti smještena u kampusu koji je dio Parramosa i San Andres de Iztapa, sela okruženih vulkanima na 1800 metara nadmorske visine, smještenih između turističke Antigue i malo većeg grada Chimaltenanga, sat vremena autobusom od glavnog grada. Organizacija za koju ću volontirati prisutna je u 9 zemalja Latinske Amerike i brine se za siročad i napuštenu djecu koja žive u uvjetima ekstremnog siromaštva. U sklopu kampusa postoji i škola u kojoj ću sljedećih godinu dana predavati engleski jezik. Iako sam to već radila prije 2 godine na tada zakržljalom ruskom, trema je tu - idem u pravu školu, stvarno ću biti maestra, a u prva 2 tjedna koja su za mene orijentacijska moram pohvatat dovoljno španjolskog za sporazumijevanje s malom dječicom na satu. Što se tiče obujma posla, radit ću od ponedjeljka do petka od 7 do 12, popodneva su slobodna za planiranje satova, kao i vikendi koje mogu koristiti za putovanja po Guatemali. U cijeloj godini čekaju me i 4 tjedna godišnjeg odmora, jednom mjesečno produženi vikend, a svaka 3 mjeseca dva dodatna slobodna dana za izlazak iz zemlje po novi pečat u putovnici. 

Otvorila sam ovaj blog kako bi svi koje zanima bili u toku, da ne moram istu priču prepričavati tisuću puta, a i samoj će mi biti drago imati nekakav pisani trag o životu tamo daleko. Nadam se da će nam biti zanimljivo :) Eto, to je ukratko to, imam još par dana za križanje svega na to-do listi i krećem. Držite fige :)