Zaragoza i San Juan Comalapa

Jednu nedjelju otišla sam na prekrasan izlet zajedno s dragim prijateljima Mladenom i Anom. Moja "hrvatska veza" u Guatemali na toliko mi je načina pomogla upoznati državu, ali i smanjiti nostalgiju za domovinom u obliku spize, muzike i nerviranja oko vijesti iz Hrvatske. Za otkrivanje ova dva mjestašca opet mogu zahvaliti njima. Baš se super osjećam kada otkrijem nešto lijepo i zanimljivo, a što nije na utabanoj turističkoj stazi.

Prvi gradić koji smo posjetili je Zaragoza, 30ak kilometara od Chimaltenanga. I opet smo naletili na feriju, u zadnje vrijeme kao da nanjušim gdje su :) Moji prijatelji chapinosi davno su mi rekli da je Zaragoza poznata po lijepim djevojkama, i da su stanovnici ovog grada većinom mladi ljudi. I zaista, izgledalo je kao da u gužvi ferije prevladavaju mladi i stvarno lijepi ljudi, bilo je čak i nekoliko visokih primjeraka. Hura za Zaragozu! Pronjuškali smo malo i po njihovom pazaru i naišla sam na orahe makadamije, pola kile samo 5 kuna! Naravno da sam ih kupila. U kući smo naišli na problem: pojma nemamo gdje je čekić, a kamenja na koja smo naišli raspala su se pri pokušaju otvaranja! Eno ih, jadne, stoje nasred stola i čekaju neku novu ideju. 

Igra ferije, ubaci prsten na bocu, na koju bocu ubaciš, tvoja je!
Dno su gazirana pića, sredina pivo, a vrh rum, naravno

Ukusna makadamijo, otvori se!

Cesta između Zaragoze i San Juan Comalape okružena je vrhunskim pejzažem. Brda i doline, i sad, pred kraj kišne sezone, zelena u nedogled. Cesta je prošla i kroz šumu borova i polja kukuruza. Totalno neobično vidjeti bor i kukuruz jedno kraj drugog. Bilo mi je žao što nemam neki bolji fotoaparat, a krivudava i uska cesta koja se penjala na sve veću nadmorsku visinu nije nam dopuštala da se zaustavimo na mjestima gdje je pogled na prirodu stvarno ostavljao bez daha. Ova fotografija niti blizu ne može dočarati kako je divno!

Stigli smo u San Juan Comalapu. Odmah na ulazu se mogu primjetiti obojane fasade, a Mladen je objasnio kako svi u ovom mjestu misle da su slikari, a neki to i jesu. Comalapa je slikarski grad, a sve je počelo s izvjesnim barba Andrés Curruchich Cúmezom, Kaqchikel majom,  negdje tamo na početku 20. stoljeća. On je prvi slikar iz ovog mjesta  koji se proslavio slikajući tehnikom ulje na platnu. Njegova slava stigla je čak i do SAD-a, a nakon toga svoj život je posvetio učenju novih generacija slikara. Kažu da danas ima bar 500 slikara naivaca, mnogo art galerija koje su zapravo dio kuća, a Comalapu upravo zbog toga nekad zovu i Firencom Centralne Amerike. U ovom gradiću se rodio i Rafael Alvarez Ovalle koji je komponirao muziku za himnu Guatemale, na što su stanovnici Comalape užasno ponosni. Čak smo vidjeli i kuću ukrašenu kovanim željezom s natpisom na prozoru himno nacional de Guatemala. Čitajući jedan tekst naišla sam na informaciju da je guatemalska himna proglašena jednom od 3 najljepše na svijetu, prema milanskoj muzičkoj akademiji, ali u kratkom googlanju nisam naišla na neki pouzdani izvor koji to tvrdi. Meni je himna stvarno lijepa, al to je možda zato što sam je slušala svaki tjedan i usput si oprala mozak :)

Kaže: zabranjeno pišanje, moguć zatvor od 6 do 9 godina (!) i kazna u
 duploj vrijednosti popišanog kulturnog dobra :)

Centralni trg

zalutali smo i među siromašniji dio

Unaprijed se ispričavam što ovaj post ima puno slika, jednostavno se nisam mogla odlučiti koje zidne uratke podijeliti. Slikari naivci ovoga grada posvećeni su slikanju svakodnevnice i problema domorodačkog stanovništva. Comalapa je bila i mjesto masakra u ratu, tako da ni takvih prizora ne nedostaje. Uživajte u majanskoj naivi!

moja najdraža: vjerojatno realnost mnogih obitelji

"ples osvajanja" ili baile de conquista, kojim se priča povijest kolonizacije

seoska ferija, pretpostavljam :)

masakr

Pastores - fešta od čizama

Pastores je pueblo blizu Antigue, na putu camionetom iz mog sela do turističke meke Guatemale. Prošla sam kroz njega bezbroj puta gledajući s prozora puste dućane s čizmama i svaki put stavljala na to do listu silazak i njuškanje po dućanima. Pastores je vrlo poznat u Guatemali, ali i dijelu turista, kao najbolje mjesto za kupnju dobrih kožnih, ručno rađenih čizama, cipela, sandala, ... i skoro svega što se od kože može napraviti: remeni, kaubojski šeširi, torbe i prekrasne kožne jakete. I sve to za prilično malo novaca. Ovdje izrada botas nije samo posao i obrt, ovdje je to umjetnost, i to mi je naglasio skoro svaki stanovnik ovog sela s kojim sam malo popričala. Dućani su većinom dio kuća u kojima žive i prodaju sami šegrti, i ako nije otvoreno, najnormalnija stvar je pokucati i čekati da se netko od ukućana spusti po tebe. Svaki šegrt ima još barem jednog pomoćnika i jednog stažistu. Ovaj obrt, ili ova umjetnost, prenosi se na sljedeći generaciju i uči se cijeli život. A mi, gringosi i ostali domaći kupci, stvarno prolazimo jeftino zbog te činjenice.

Naravno da imam jedne! U početku potrage nisam gajila neke velike nade da ću probati ijedne, bar ne one za žene, jer broj 41-42 nisam očekivala naći. Međutim, ušla sam u pravu tiendu. Šegrt Juan, čim me vidio na ulazu, požurio se pronaći nešto za mene bez da sam ga išta pitala. I našao je, čizme koje su mi pristajale kao salivene, i to bez da sam mu uopće rekla koji sam broj. Kaže, jednom ih je neka šveđanka moje visine naručila i nikada nije došla po njih. "Davor Šuker, Davor Šuker!!" bilo je prvo što je hiperaktivni šegrt rekao kad sam mu rekla odakle sam i dalje nastavio na vrlo brzom španjolskom i mahanjem rukama i nogama objašnjavati kako je Šuker dao tko zna komu neki gol. Vrag mi nije dao mira pa sam mu morala objasnit kako to ime i prezime većini ljudi u Hrvatskoj više nije pozitivna asocijacija i da nam je nogomet u banani i  u rukama mafijaša. Pa smo prešli malo i na politiku i iznenadilo me koliko toga je znao o ex Yu državama. Na kraju sam odlučila naručiti čizme totalno po svom guštu - crne, klasične s malo tipične gvatemalske tkanine. Izrada je trajala tjedan dana. Kad sam došla po njih gledala sam kako se rade zadnje finese: rupe za špigete i guma koja sprječava klizanje. Krajnji rezultat su super udobne čizme skrojene po mojoj mjeri i guštu za samo otprilike 200 kuna! Iza toga sam naručila i rimljanke po mjeri i to me koštalo 150 kuna. Da mi je još naručiti i kožnu jaketu pa da postanem bajker, to možda u nekom drugom životu. 

Moja tienda 

čizme svih vrsta  i boja

Kad sam se vraćala po sandale. vratila sam se na dan ferije. Bilo je još relativno rano, svi šegrti izvadili su na ulicu svoje najbolje radove, ali nije bilo puno fešte. Dosta čizama i ostalih stvari sam gledala s oduševljenjem, iako je bilo i primjeraka izvanrednog trasha. Ovo selo zaista je puno ljudi koji od obuće rade umjetnost. Jedina je šteta što Pastores nije razvikaniji u turističkoj ponudi Guatemale i što, ako i poneki gringo zaluta, teško da će se sporazumjeti samo sa engleskim jezikom. Ja sam svoje čizme našla, a možda me Pastores vidi još koji put, fali mi torba...

U pripremu za rodeo spada i ukrašavanje pobjedničkog šampanjca

Dvojbe s jezera

San Pedro La Laguna - moj odmor za uši, mozak i dušu. Zapravo, ne samo ovo  mjesto, cijelo jezero Atitlan zaslužuje tu definiciju, iako još uvijek nisam posjetila sva must see mjesta oko jezera. U zadnje vrijeme nam se sviđa uzeti pola petka slobodno i otići negdje samo za vikend. Odluka za listopad pala je na San Pedro, prošlo je i previše vremena od mog prvog posjeta.

Camionetom smo došli do Panajachela, ovaj put bezbolno, i barkicom prešli jezero. Ne znam što je to u ovom mjestu da me toliko privlači, ali mnogi potvrđuju da se osjećaju kao da je magično. Jezero, a i ostali dijelovi Guatemale, navodno su inspirirali Saint Exupérya da napiše Malog princa, koje je pisac slučajno posjetio jer je doživio malu avionsku nesreću. A i Aldous Huxley, autor Vrlog novog svijeta, posjetio je Guatemalu davnih dana i izjavio nešto što i ja mislim, da je jezero Atitlan predivno i vjerojatno najljepše jezero na svijetu. Pjezaž je kao nacrtan, jezero u podnožju vulkana, a čak i planina Indijančev nos izgleda kao da je netko dizajnirao. Ali nije sve savršeno kao na slikovnici - priroda je divlja (to lajkam), može se vidjeti podosta smeća (iako manje nego u ostalim dijelovima Guate), a jezero je i dalje zagađeno, iako su lokalni stanovnici i udruge puno osvješteniji nego prije. Ali kao da sav taj mali nered daje dodatni šarm. Ne znam, uopće ne znam kako bih opisala tu atmosferu koju uporno spominjem. Ja se u cijeloj Guatemali osjećam dobro, ali na jezeru se osjećam savršeno: mirno, sretno i, za mene koja previše razmišljam jako bitno, s osjećajem da će, što god odlučila i kako god se karte posložile, sve biti u redu. Tako izgleda optimizam, ha? :) (i  nije zbog opijata, ne brinite).

Proveli smo vikend u San Pedru, tzv. nestašnom seocetu, a ja sam uživala slušajući svoju  muziku (hvala hostelu na puno mjuze mojih najdražih bendova, puno znači kad živiš kraj regeton i salsa Antigve), u dobroj i jeftinoj spizi i jednoj generalnoj opuštenosti. Idealno za potpuno isključenje od svakodnevnih briga. 

Već sam se navikla i da će na svakom izletu bit bar jedna pi**darija. Ovaj put smo imali sreće s camionetama, ali malo manje s lanchama, barkicama koje prevoze od jednog mjesta do drugog. Naime, naša barkica se pokvarila nasred jezera. Ovaj put, za razliku od Livingstona, smo imali dovoljno benzine, ali nismo imali dovoljno baterije za motor. I zato smo čekali jedno pola sata da po nas dođe nova barka. Nas 20, a barka puno manja od originalne, al' hajde, prebacili smo se pješaka nasred jezera bez problema. Kišna sezona lagano završava, i baš zato je prilično ludo kada opali pljusak. Naravno da je počeo jedan u istom trenutku kada smo svi zasjeli u novu barku, koja je samo od naše težine pošteno potonula. Nakon Monterrica i oluje koja je frcala struju na sve strane, ovo je bio najžešći pljusak koji sam doživjela. Valovi su nas dobro izmasirali, barka je nekoliko puta zaprijetila potpunim potonućem jer se naginjala malo na jednu malo na drugu stranu i kupila vodu iz jezera, a mi potpuno mokri smo pokušavali sačuvati sve elektroničke stvari koje nosimo sa sobom. Kad smo stigli u Panajachel kiša nas je i dalje dobro prala, a ulicama su se slijevale rijeke. Isto mi je drago da nisam zaplivala u jezeru s ruksakom na leđima. Ušli smo u camionetu, i potpuno mokra sam čekala jedno 4 sata da promijenim robu. Guatemalo, stvarno nas voliš maltretirat. Svejedno, sve ti opraštamo.

Ovaj tjedan završila je školska godina. Gotovo je, nisam više maestra de Ingles! U vezi toga imam totalno pomiješane osjećaje... u jednu ruku mi je drago, istrošila sam svo strpljenje koje sam imala za određene situacije, a u drugu ruku mi je užasno žao. Moji maturanti, većinom djeca "izvana", iz Parramosa, završili su svoje basico školovanje i vjerojatno ih više neću vidjeti, osim ako slučajno ne naletim na njih u selu. Ja sam se užasno vezala pogotovo za njih, najmirniji i najzreliji, s najmanje problema, zapravo gotovo nikakvih problema s njima nisam imala. Bili su moj zadnji sat u danu, puno smo razgovarali, a i ja sam puno naučila od njih, nadam se i oni od mene. Imali smo divan prijateljski odnos, i ako u budućnosti budem maestra to je idealni odnos kojem ću težiti sa svim učenicima. To su divni i pametni  mladi ljudi, i ako nastave ovako, ne bojim se za njih. Završetak škole me s druge strane malo unervozio...bliži se kraj, ovdje vrijeme prolazi kao ludo, i 3 mjeseca su doslovno ništa. Što ću poslije? Pojma nemam, trenutno sam u fazi intenzivnog razmišljanja. Should I stay or should I go? Nažalost, nimalo me ne privlači vratiti se u Hrvatsku. Lagano se bacam u potragu za poslom, poželite mi sreću!