subota, 1. veljače 2014.

Što sam sve naučila u godinu dana

Eto, došao je i taj dan - završetak mog volontiranja u organizaciji NPH. Nedjelja je bila moj zadnji dan u organizaciji, spakirali smo prtljagu, oprostili se od klinaca i otišli. Mislim da nikome pretjerano ne moram objašnjavati što to znači volontirati, ili volontirati u drugoj zemlji potpuno drukčijoj od tvoje. Iako je ona "neke se stvari ne mogu kupiti novcem" prilično otrcana, i iako živimo u potpuno materijalnom svijetu u kojem se ni voda više ne može dobiti besplatno, neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem, a neke velike stvari se mogu napraviti s jako malo novca. U godinu dana života na drugom kraju svijeta i u jednoj potpuno drugačijoj realnosti od one na koju se navikneš puno se toga može dogoditi, izgraditi i srušiti, a najviše od svega naučiti, pa makar to bili mali detalji koji ti ne dopuštaju da se potpuno opustiš ili velike stvari poput komuniciranja na novom jeziku. Ja sam zato, razmišljajući što sam dobila a što izgubila u ovih godinu dana, složila jednu listu stvari koje sam naučila u ovih godinu dana (iako sam sigurna da ih ima i više, samo ih možda nisam svjesna):


  • Novi jezik! Prije godinu dana nisam znala ni beknit španjolski, osim ponekih učestalih izraza naučenih iz meksičkih sapunica. Sada ga, bez ikakvog tečaja i škole, govorim prilično tečno, u svim situacijama i diskutiram o svim temama, čak i onim malo ozbiljnijim. Zapravo, naučila sam chapino španjolski koji mi se i najviše sviđa od svih verzija španjolskog koje sam imala priliku slušati. Španjolski španjolski mi je sada čak i malo smiješan, a neke riječi znače nešto posve drugo na ovom kraju svijeta. Uz to, naučila sam i kako pričati 5 minuta i pritom ne reći ništa konkretno, ili imati jedno 10ak minuta uvoda dok zapravo ne postaviš pitanje koje te zanima. A kada ga postaviš toliko je uljepšano i umekšano da zapravo i zaboraviš šta si pitao. Prava chapina. 
  • Plesati! Znam, većina ljudi koji me poznaju neće baš vjerovati. Zapravo bolje je reći plesati bez prisile i zbog toga što me, eto, ponijelo. Kad si okružen ljudima koji su opsjednuti salsom, bachatom, reggaetonom, merengeom i cumbiom valjda se i ti nakon nekog vremena opustiš i popustiš. A cumbia mi se čak i stvarno sviđa! Meni je trebalo dobrih 6 mjeseci da počnem uživati i u ovim vrstama muzike, često popraćenima s onim što ja zovem kastrirani glasovi. Čini mi se da Latinska Amerika nije dobro područje za pjevače s dubokim glasovima. Vjerojatno nisu nikad ni čuli za Toma Waitsa. Uz to povezano, svakodnevno slušam, uz prisilu i bez nje, svakakvo smeće od muzike, uključujući musica ranchera. Da, da, ona iz sapunica svakodnevno trešti iz camioneta. Jedino što mi nikako nije jasno je zašto je Enrique Iglesias još uvijek toliko popularan.
  • Skratiti osobni prostor. Ima jedna pričica u udžbeniku iz sociologije o dvojici amerikanaca, jedan sjevernjak drugi latino, koji počnu pričati na jednom kraju nogometnog terena a završe na drugom, jer se latino uvijek približavao sjevernjaku a ovaj bježao na drugu stranu. I to je potpuna istina. Ovdje osobni prostor skoro pa i ne postoji. Totalno sam se navikla primiti i dati 1000 zagrljaja u danu, pri upoznavanju novih ljudi normalno je poljubiti ih u obraz i zagrliti i zapravo je uvijek netko priljepljen uz tebe. Ja nisam ni u Hrvatskoj bila osoba od velikih zagrljaja i dodira, a ovdje se to prilično promijenilo, iako sam još uvijek zbunjena u nekim situacijama sa svim tim.
  • Voziti se u nemogućim uvjetima. Prije mi je autobus Split-Zagreb predstavljao tlaku, a sada? Sada mogu 8 sati sjediti u camioneti u doslovno  nemogućim uvjetima, između 4 ljudi na sjedalu koje je originalno namjenjeno za dvoje američkih školaraca, s kokošima, psima i ostalim živinama. I uvijek ima mjesta za još ljudi, makar visjeli s prozora. 
  • Što je to veliki potres. Da, do ove godine doživjela sam nekoliko malih i kratkih potresa u Hrvatskoj, nakon kojih je to bila udarna vijest u svim medijima. Ovdje se takvi potresi čak ni ne komentiraju među prijateljima, kao, malo se zatresla zemlja. A ja sam ovdje za sad doživjela jedan veliki veliki potres i dvije erupcije vulkana (to je zapravo jako cool gledat, na daljinu, naravno). Nije mi bilo niti malo svejedno i šok je došao poslije, ali sam bar naučila na vlastitoj koži kako smo pored majčice prirode potpuno bespomoćni. A i dobro sam proučila kako se ponašati u slučaju potresa, nema zezancije.
  • Cjenkanje. Oooo to me još uvijek zeza. Iako sam se puno popravila, još uvijek sam prilično blaga. Čak i kada nešto dobijem za dobru cijenu i po mojem mišljenju jeftino, nikad ne znam jesam li  možda mogla još malo spustiti. Ali to je valjda draž cjenkanja, a ovdje se možeš cjenkati za apsolutno sve, od voća i povrća do namještaja. Cijela Guatemala je jedan veliki buvljak.


  • Strpljenje. Ako misliš da ćeš od točke A do točke B stići na vrijeme, nećeš. Ako misliš da će netko napraviti nešto što si zamolio danas, neće. Mañana. A možda ni tad. Ljudi ovdje ne trče za vremenom, sve rade pooolaaako i relativno opušteno, a organizacija im nije baš jača strana. Za raditi u Guatemali, ili bolje rečeno s chapinosima, zaista je potrebno puno strpljenja i fleksibilnosti. Meni s juga/istoka Europe i/ili Balkana nije to toliko teško palo, kao što to posebno teško pada ljudima iz zapadne Europe, pogotovo Nijemcima, koje sam najčešće vidjela da gube živce oko njima nelogičnih i nepraktičnih stvari. 
  • Sapunice su stvarne! Ne zezam se. Kao klinka sam često gledala sapunice sa svojom nonom, koja je živjela u Boliviji i gledala sve drame i zavrzlame sa iznimnom zabrinutošću. Ja sam se i tad, s nekih 10 godina, pitala tko to zaista može popušit i dal' se stvarno ljudi tako ponašaju kad su zaljubljeni. Hrvatska i nije neko mjesto gdje će muškarci prosipati dušu i plakati nad svojom boli, ali zato Guatemala je! Oooo da, ovdje svi umiru za ljubavi, duša ih boli, ne mogu živjeti bez tebe eto tih 5 minuta kad su se sjetili da postojiš, uvijek neka drama i problemi, odlazak u ekstreme, obećavanje brda i dolina... doduše, sve to vrijedi za taj dan, sutra je možda na repertoaru neka druga priča. Bar nije dosadno :) U ovu kategoriju može upasti i moment "kako izgleda kad ti se upucava lik koji drži pušku". 
  • Kako se brinuti za 20 dječaka a da pritom nitko ne izgubi život ili neki dio tijela. Prije 2013. nisam imala nekog velikog kontakta s djecom, čak sam ih se malo i bojala i razmišljala kako će to jednog dana biti totalna katastrofa. Ali nije! Iako je bilo teških trenutaka u kojima sam morala pokazati autoritet i u kojima im nisam baš bila najmilija, mogu reći da na kraju svega imam brdo  malih prijatelja od kojih sam puno naučila, s kojima sam pričala o svemu i svačemu, a srce mi je bilo veliko ko kuća kad sam shvatila koliko me poštuju i koliko su i oni naučili od mene. A jednom od njih (slika dolje) zaista želim biti i malo veća potpora kroz njegov život i obrazovanje i nadam se da ću, kako god se moj život posloži, uspjeti u tome. U istu kategoriju stavljam i kako održati nastavu koja funkcionira u totalno neorganiziranoj školi i s malim barabama kojima disciplina i učenje nije jača strana. Mislim da nakon ovog iskustva mogu ići i na kraj svijeta raditi u školi.
  • Burek, čevapi, viška pogača. Što radi nostalgija! Iako mi se hrana ovdje jako jako sviđa, i uz hrpu voća i povrća, tortilla i guacamolea se ne želim previše žaliti, imala sam trenutke potpune nostalgije za našom hranom i još uvijek tugujem za nekim jelima koje ću ovdje malo teže napraviti. O bureku sam razmišljala jedno dobrih 3 mjeseca dok se nisam odvažila napraviti ga. Prvi je bio tako-tako, drugi bolji, treći super! Mogu reći da me odvojenost od domaće spize prisilila da naučim spremati i neka malo kompliciranija jela i prilično sam zadovoljna s rezultatima. Neki dan sam napravila svoju prvu višku pogaču s hrvatskim inćunima (hvala Vedrana!) i umirala od sreće. Kad se pojavim u Hrvatskoj očekujem doček s dagnjama na buzaru ili sarmom, por favor mama!


Bilo je toga još, kao na primjer kako preći cestu u totalno nenormalim uvjetima (u Hrvatskoj sam uvijek bila štreber po tom pitanju), kako jesti grah u 7 sati ujutro i pritom ne povratiti, kako je to prvi puta u životu završiti na hitnoj, a za mamurluk zaboravite cedevitu, hladno kokosovo mlijeko i kokos najbolji su lijek! I najvažnije od svega, naučila sam kako živjeti u sadašnjosti, manje se brinuti o budućnosti, a iz prošlosti naučiti nešto na svojim greškama. U zemlji u kojoj sigurnost nije jača strana ljudi zaista više uživaju u onom danas jer nisu sigurni što ih sutra čeka. To je utjecalo i na mene i vidim promjenu: puno manje se zabrinjavam i planiram budućnost u detalje i to me čini sretnijom. Drastične i nagle promjene mogu donijeti puno dobroga, nema straha. I za kraj, upoznala sam puno divnih ljudi, prijatelje za koje znam da su tu za cijeli život i jednog divnog uličnog psa, kojeg će moja bivša cimerica odvesti u Austriju da prvi put u životu vidi snijeg. A ja? Ja sam odlučila još malo ostati ovdje. Jedna španjolka i ja iznajmile smo kuću s velikim vrtom u predgrađu Antigue i u potrazi sam za poslom. Možda je blesavo, ali mislim da ovdje imam više prilike nego trenutno u svojoj domovini, a i ne ide mi se tako brzo, želim još učiti i gledati okolinu sa znatiželjom. Držite fige da uspijem!