Prošli vikend bio je rezerviran za zajednički vikend izlazak volontera, pa smo se svi
zajedno u mini busu uputili prema plaži. Ovaj put nismo išli u neko razvikano
odredište, već smo pobjegli u izolaciju: mjesto gdje smo se smjestili nije
dostupno za aute i nalazi se između rijeke i oceana (Boca Barra), blizu malenog
ribarskog sela El Paredon Buena Vista, a do njega se dolazi malenim brodicama. Zapravo i
nemam nešto posebno napisati jer svi zajedno nismo radili apsolutno ništa, osim
što smo ležali, pili i družili se. Dva dana pojma nismo imali koliko je sati. I zato u ovom postu prednost dajem fotografijama :) Smjestili smo se u malene bungalove od bambusa koji su sadržavali samo krevete
za 4 osobe i ventilator, a pod je bio svugdje isti – samo crni vulkanski
pijesak. Ocean je bio puno mirniji nego u Monterricu, pa sam se nauživala
velikih valova jer smo ovdje ipak imali vremena između dva vala za pripremu i
maaalo plivanja, a čak sam uspjela otići i malo dublje.
Pelikani
Čika spasoje
Pogled na rijeku s plaže
Svaki zalazak sunca je savršen i traje max 5 minuta
S druge strane našeg smještaja je odmah rijeka, pa svatko može birati gdje će se kupati. Mi smo, zbog razno raznih živina, ipak odabrali ocean koji je ta dva dana bio savršene temperature. A rijeka nam je, pogotovo dok smo se vozili u maloj barki pružila prekrasne prizore i kao da je, zbog toga što je sada suha sezona, odvajala dva svijeta - s jedne strane pejzaž pun zelenila i nastanjen mnogim pticama, a s druge strane u potpunosti suhu zemlju s pokojom palmom. Izgledalo je kao da se vozimo između džungle i pustinje i istovremeno gledamo u dvije potpuno različite države.
Došlo je vrijeme da napišem i nešto o tome kako prolaze moji radni dani, a i da pokušam objasniti zašto još uvijek nisam sigurna kako da definiram svoj trenutni posao. Je li lagan ili užasno težak, mogu li ja to ili ne mogu, iscrpljujuće je ili nije – sve ovisi ne samo o danu, nego i o satu u kojem mi netko postavi takva pitanja. Ponekad se osjećam stvarno super, pogotovo kad osjetim kako me djeca polako upoznaju, kako su mi svakim danom sve bliži i sve otvoreniji, a suza mi u oku kane svaki put kad nešto nauče i pravilno primjene. ALI, naravno, tu je uvijek ali... djeca su ovdje naviknuta na volontere koji im predaju engleski, i čim sam došla dobila sam upozorenja da za početak budem jako stroga jer će me djeca jedino tako poštovati.
Još uvijek pokušavam primjeniti pristup s puno razumijevanja uz malu dozu strogoće, kod nekih razreda strogoće ipak ima malo više, ali nekako ne pali. Također, svaki dan se moram podsjećati da zapravo radim u drukčijem obrazovnom sustavu od hrvatskog, pismenost na španjolskom, čak i kod viših razreda, je vrlo niska i zapravo činjenica da ljudi koji rade kao profesori (ima i onih koji odlično obavljaju svoj posao, naravno!) ne moraju imati završen fakultet već samo Bachillerato odmaže u nastojanju da se obrazovanju prida veća važnost u životu djece u Guatemali, i da ta djeca nakon škole izađu u život s pravim kompetencijama koje su standardne npr. u Europi. Uz dodatak tomu, svaki dan se moram podsjećati da su ta djeca u sirotištu s razlogom, često sa stvarno užasnim pričama (od kojih neke još uvijek probavljam) i da im možda trenutno škola ipak nije na prvom mjestu.
Proslava početka godine
No, vratimo se na moj posao. Moj
svaki radni dan počinje u 6:45, u 7 imam prvi sat i do 12:10 odradim svih 5
razreda koje imam. U teoriji, imam pauzu za ručak od 13:15 do 14:15, međutim, često i sve češće imamo sastanke raznih
tematika u 1. Do 2 popodne sam totalno
komirana. Nakon toga slijedi planiranje satova do 4 i moj radni dan više-manje
tad završava.
Prvi dani u razredima bili su izrazito teški: djeca nepovjerljiva, iskorištavaju situaciju što smo mi novi još uvijek neprilagođeni pa sam doživjela sve i svašta, a najdraže od svega im je brzo pričati španjolski tako da ih uopće ne razumijem. Takav je bio moj prvi tjedan, ali, sva sreća, stvarno sam jako zadovoljna brzinom kojom učim jezik i sad me više ne mogu tako lako prevariti, a i nema izvlačenja da nešto ne razumiju. Bez obzira što neki već godinama uče engleski, razgovarati ne znaju, čitati još manje, eventualno napismeno mogu riješiti neki gramatički zadatak. Zbog toga, odlučila sam sa svima početi više-manje od početka, uz naglašeno čitanje i razgovor (i još uvijek ih moram nagovarati da probaju i da ću im ja pomoći), ali razlika u brzini kojom uče ipak je vidljiva.
Imam 2 razreda 4. osnovne škole u koji idu djeca od 8 pa do čak 11 godina! Kao što već znate, ova škola dio je sirotišta, tako da razrede rijetko prate iste godine, jer sve zavisi kada je dijete došlo u NPH i kako je prošlo na testiranjima ranije i je li ranije pohađalo ikakvu školu. Ova dva razreda su prilično živahna i zahtjevna i za mene pravi izazov. Naviknuti su na konstantno crtanje i izrezivanje slova iz novina (još uvijek se čudim da to i dalje rade s 10ak godina, a ne uči ih se dalje...) i uvijek nastane prava mala buna ako pokušam s njima raditi bilo što drugo, a ne daj bože da im zazvuči dosadno! Situacija je malo bolja otkad sam im donijela udžbenike koji su samo njihovi. Oduševljenje je trajalo cijeli tjedan i svaki dan su me pitali je li stvarno istina da je to baš njezina ili njegova knjiga i da mogu pisati po njoj. Nadam se da će uzbuđenje oko knjiga potrajati bar još malo.
Alfonso i Job, 4. primaria
Kevin i Guillermo, 4.primaria
Alejandro, 4. primaria
Moji basico učenici, prvi, drugi i treći razred razlikuju se k'o nebo i zemlja, iako su svi sličnih godina. Ali moj segundo, drugi razred, vratio me u moje srednjoškolske dane i podsjetio na naše satove matematike, samo je sada situacija obrnuta – ja sam Danka, a oni su moji ljubljeni dekavci. Točno, slika i preslika situacije! I što je „najgore“ – oni su najviši nivo engleskog koji imam. I.. ne mogu reći da mi nisu simpatični, baš zbog toga što me ponekad podsjećaju na mene i moje drugove po klupi, ali svaki sat s njima iz mene iscrpi svu energiju, iskidaju mi živce, nasmiju me u budalaštinama koje izmišljaju samo da ne rade, na sve i na svaku moju primjedbu imaju odgovor i pojma nemam kako da ih ukrotim. Sa svim ostalim razredima imala sam uspone i padove, ali na kraju sa svima radim prilično disciplinirano. Osim s njima. Baš me zanima kako je naša draga Danka razmišljala o ovakvoj situaciji i što je činila, i kako na to gleda danas.
Luis Ernesto i Domingo s posjetiteljicom iz Kanade, 2. basico
Christian i Deniss, 3. basico
Svako 8 dana u 7 sati održava se Acto civico, za koji je svaki put zadužen drugi razred, dok su ostali postrojeni u vrste. Uz nekakvu marširajuću pjesmu donose se zastave Guatemale i organizacije, sluša se himna u marimba verziji kojoj melodiju već znam napamet, a kako je krenulo uskoro ću i riječi. Nakon himne nekoliko učenika iz razreda koji je zadužen za održavanje manifestacije održe govore o ljubavi, prijateljstvu, bogu, poštovanju i nakon toga svi uredno kreću u razrede, a ja izgubim sat koji mi je po rasporedu u 7 sati. Nekad dođe kao olakšanje, a nekad kao frustracija, zavisi koji je dan.
Groblja su me oduvijek pomalo fascinirala, iz očitih razloga
– svakog od nas muče ista ili bar slična pitanja vezana uz smrt, bez obzira na
religiju, razum, smisao života, biologiju i/ili kemiju. U mnogim stvarima sve kulture, narodi i nacije
po ovom pitanju su slične, rituali vezani za smrt i ono poslije smrti postoje
svugdje, a opet me fascinira koliko toga možeš spoznati o određenom narodu ili
mjestu ako samo baciš oko na njihova posljednja počivališta. Kada smo putovali
za Monterrico naš shuttle prošao je pored bezbroj groblja koja su mi odmah
zapela za oko: grobovi obojeni u jarke boje,
vidljivi čak i s autoceste! Ne bih se čudila da neki i svijetle u mraku J. Iako sam čula da su
neka groblja malo udaljenija od mog sela prava turistička odredišta, za prvu
priliku posjetila sam groblje u Parramosu, jedno sasvim obično seosko groblje.
Grobovi su prštali u bojama, pa kako ovo može biti tužno? Roza, tirkizna, žuta, boja
metvice i plava prevladavaju na većini grobova, kao i na kućama u selu, ukrašeni s
raznim umjetnim kičastim aranžmanima, često u obliku srca. Izdaleka, izgleda kao mjesto gdje se slavi
život, a ne žali smrt. A možda ovdje to
ide jedno uz drugo.
Hm, da... ali takvi šareni grobovi ipak rezervirani su za
one koji si to mogu priuštiti. Nakon što sam prošetala nekoliko metara,
primjetila sam i grobove ljudskom oku ne tako zanimljive – samo hrpa zemlje,
drveni križ i bojom ispisani datumi rođenja i smrti. Priznajem, malo sam se
naježila, ipak sam šetala između hrpe mrtvih ljudi od kojih me dijeli samo
zemlja, bez kapsila i mramornih ploča. U Guatemali su i groblja promjenjiva.
Ukoliko obitelj pokojnika više ne može plaćati najamninu (da, plaća se
najamnina) mrtvi se iskapaju ili sele u zajedničku, masovnu grobnicu i mjesto
se prepušta drugome ili se jednostavno nekoga pokopa poviše drugog/drugih pokojnika.
Na Dia de los Muertos (Dan mrtvih) i Día de Todos Los Santos (Svi Sveti) groblja su posebno živahna i u Guatemali se slave mješavinom katoličkih i majanskih običaja. Dan se provodi s obitelji u obnovi i uređenju grobova, bojenju u živahne boje i – pikniku. Piknik ide toliko „daleko“ da nije neobično taj dan vidjeti prodavače slastica, sladoleda i voća kako se guraju među grobovima. Nakon osiguranja da grob ima novu boju ili sloj boje, groblja se prekrivaju hrpom cvijeća i svijeća. Druga stvar, nama zanimljivija i egzotičnija, je izrada i puštanje šarenih letećih zmajeva napravljenih od papira i bambusa. Zmajevi u ovoj priči služe tjeranju zlih duhova od pokojnikova groba, a ta tradicija s vremenom je prerasla i u nekoliko velikih festivala koji se održavaju diljem zemlje. Jedan je relativno blizu i nadam se posjeti festivalu u studenom, a do tada uživajte u prizorima jednog sasvim običnog seoskog groblja...
Camionetas ili na engleskom chicken buses osnovno su prijevozno sredstvo u Guatemali i malo manje u susjednim državama, a jedan su od zaštitnih znakova ove države. Sada znam i zašto - ako dolaziš s tzv. Zapada, vožnja camionetom ostat će ti sigurno kao jedno od najupečatljivijih iskustava. Camionetas su zapravo prepravljeni (tuned, kao u onom nekom MTV realityju) američki školski autobusi. Kada američki školski autobusi navrše 10 godina, prodaju se na dražbi vrlo povoljno i većinom završe u nekoj od zemalja Centralne Amerike. Tada ih novi vlasnici uljepšavaju, svaki od njih ima ime (princesita, Maria Magdalena, California, ... štaveć koga fascinira), svaki ima posvetu bogu ili Isusu, uz pokoji sticker gole tete, Garfielda ili Johnnyja Brava. Prava trash divota :) Na krovu autobusa najčešće se prevozi roba, voće, povrće, ali i životinje poput kokoši, pa od tu stiže i engleski naziv za ovo čudo od vozila.
Vožnja camionetom je užasno jeftina. Na primjer, naša ruta od Parramosa do Antigue traje jedno pola sata i stoji samo 3 quetzala (podijeli s 10 za eure). Za ta tri quetzala ne samo da prijeđeš poštenu kilometražu već u nju spada i vožnja u užasno malenim i neudobnim sjedalima s bar još dvoje ljudi (ako imaš sreće!), i iskustvo levitiranja, jer tako nekako izgleda tvoj položaj dok autobus pići po ogromnim ležećim policajcima koji su svugdje, raznih oblika i materijala, a tvoja leđa,a u mom slučaju i ranjena koljena, skaču gore-dole, gore-dole ili pulsiraju od bolova ... Puno buseva ima i svoju muziku, jedan je čak imao i flat screen sa spotovima hot-latino-pop-dum dum mjuze, a ako je nema, ne brinite se, netko od putnika će sigurno nešto zapjevati! Busevi nemaju raspored, imaju stanice koje otprilike poštuju, ali se kroz uvijek otvorena vrata izvikuje destinacija i uvijek, ali uvijek, ima mjesta za još jednu osobu. Ako želiš izaći na nekoj od stanica, dobro je biti upoznat s tehnikom kako dobro zazviždati ili se zaderati, tako da vozač zna. Srećom, mi uvijek izlazimo na zadnjoj stanici.
Uz vozača u autobusu je i ayudante, pomagač koji je odgovoran za slaganje tetrisa s putnicima, za prtljagu, prikupljanje novca i organiziranje torbi i životinja na krovu autobusa (često kada je bus u pokretu!) kao i za izvikivanje destinacija i nadolazećih stanica. Dok ovo pišem osjećam se kao stručnjak, ali sam daleko od toga - za sada sam imala samo jedno near death experience. Ništa strašno i neuobičajeno: još uvijek smo stajali na vatrogasnim skalinama u zadnjem dijelu busa kad je autobus krenuo punom parom, jedva smo ušli u prepuni autobus, a ayudante je samo punio i punio autobus ljudima i stvarima. Na kraju nas je natjerao i da sjednemo i izguramo ljude da se stisnu uz prozorsko staklo. Nakon polusatne vožnje po ležećim policajcima i okuka na kojima se bus opasno zaljuljao, opet smo iskakali na stražnja vrata, gdje nas je dočekao rafal vatrometa pod nogama! Vatromet pod nogama je trajao sigurno 2 minute (stvarno ne shvaćam fascinaciju s tim, a čujem i da nije baš jeftino), a nakon toga krenuli smo prljavi i znojni u razgledavanje grada. Camionetasi, stvarno zanimljivi, neudobni, jako živahni i nepredvidljivi, ipak su mi draži od Prometa koji sličnu uslugu naplaćuje 5 puta više za 10 puta manju udaljenost.
