Zeleni Karibi

Guštaaaaanjeeeee! Nakon kratkih obilazaka Belizea i Hondurasa vratila sam se u moju ljubljenu Guate i odlučila provesti tjedan dana u miru, bez žurbe i na jednom mjestu. Za to mi je idealno poslužila Finca Tatin, posjed usred džungle, na rukavcu rijeke Rio Dulce. U  to vrijeme je već 3 mjeseca u Finci volontirao bivši volonter iz moje organizacije, pa je uz užasno srdačne vlasnike ovo mjesto bilo idealno za odmor uz poznate ljude. Finca je sva u drvu i sastoji se od mnoštva kolibica koje su na dovoljnoj udaljenosti jedna od druge da svaki gost ima dovoljno svog mira. Cijela je dizajnirana od strane vlasnika Argentinca koji je usput i arhitekt, i svaka je koliba rađena pomalo i svaka je drukčija, za svačiji gušt po nešto. Sve je rađeno ručno, svaka greda i komad namještaja. Usred džungle, bez iti malo signala, mozak se dobro odmori. Jedini problem je velika vlažnost, tako da je sva roba koju sam ponijela sa sobom za 3 dana bila mokra i osušila se tek kad sam se vratila u Parramos. Guatemalski Karibi nisu Karibi koje zamišljamo na prvu: nema nekih prekrasnih plaža i more je mutno od rijeke. Ali je džunglovito, zeleno i kulturološki jako zanimljivo. Jedna malo drukčija Guatemala, s Garifuna kulturom o kojoj sam već pisala i jako ukusnom morskom spizom. 

Finca Tatin

Skoknula sam nekoliko puta i do Puerto Barriosa, najvećeg grada u regiji Izabal i glavne (zapravo jedine) Guate luke. Grad je ništa posebno, ali je poveznica za putovanja u Belize, Honduras i ostatak zemlje. Kažu, po noći i jako opasan. Uz puste drvene barkice koje se mogu vidjeti na jezerima i rijekama dilje zemlje, ovdje se nalaze i ogromni brodovi za prijevoz svima nama poznatim Chiquita banana. 

Osim Puerto Barriosa nekoliko sam puta posjetila i Livingston i to isključivo zbog jednog razloga: hrane. Nakon konstantnog jedenja riže, graha i chilea vrijeme je bilo da se malo počastim morskim delicijama. Prva i najvažnija stvar bila je pronaći dobar Tapado, juhu od morskih plodova s platanama i kokosovim mlijekom. Kad znaš ljude lako je i pronaći gdje se nalazi najbolji Tapado u Livingstonu. Nakon uspješnog pronalaska vratila sam se kod iste gospođe probati i njene lignje, koje su bile nešto najbolje što sam probala u zadnje vrijeme. 

Tapado!

Ostatak vremena provela sam vrludajući po rijeci Rio Dulce, a jedan dan smo se čak odvažili i uzeti kajake i pronjuškati susjedni park prirode. Naišli smo na čistu divljinu, nekoliko drvenih kućica gdje žive ljudi doslovno usred ničega i jedan vodopad. To je bio moj tjedan čistog guštanja, na poznatom terenu. A vi guštajte u slikama!

Copán, Honduras #2

Majanske ruševine Copán jedne su od najvažnijih nalazišta u prekolonijalnoj Americi. Dok je Tikal u Guatemali grandiozan i odličan za proučavanje majanske arhitekture i piramida, Copán je must see zbog umjetnosti, ponajviše skulptura i stela. Copán je bio nastanjen više od 2 tisuće godina, a od 5. do 9. stoljeća bio je i glavni grad kraljevstva u klasičnom periodu. U to vrijeme u njemu je živjelo negdje oko 20 tisuća stanovnika. Ovo nalazište najpoznatije je po nizu portretnih stela koje su bile smještene na glavnom trgu grada i zbog stepenica punih hijeroglifa sa kojih su navodno padale glave žrtvovanih robova. Na nalazištu se nalazi i veliko igralište za drevnu majansku igru s loptom, juego de pelota, u kojoj je bilo potrebno ubaciti loptu u kameni krug služeći se samo svojim koljenima, bokovima ili laktovima. Zeznuto, probali smo. Kao i sa svim majanskim gradovima, ne zna se točno zbog čega je propao Copán. Pretpostavlja se da su mogi stanovnici odlučili otići zbog gladi i suše, ali i političkih problema jer se na kraju svog zlatnog doba plemstvo pobunilo protiv vladara i odlučilo otići. Za njima su otišli i svi drugi, niži slojevi.  Grad je, kao i svaki majanski, čekao svoje novo otkriće, i sada ovo nalazište i gradić uz njega pomažu Hondurasu da se otarasi imidža nesigurne i divlje zemlje. 

Copán Ruinas, Honduras #1

Napokon Honduras! Bila sam prilično uzbuđena što ću posjetiti državu s kojom dijelim jednu od mojih najdražih poslovica , a i čast je upoznati originalnu banana republiku. Taj termin skovan je prije više od 100 godina i još uvijek, nažalost, pristaje Hondurasu u kojem caruju vojska, nasilje i korupcija, skupa s bananama. U ovom dijelu svijeta uvijek prije putovanja previše razmišljam i imam neki strahić (koji daje adrenalin svemu tome) od toga što se sve može dogoditi. Ali kad krenem i buljim u cestu, upoznajem ljude sav taj strah nestane. Isto se dogodilo u "zloglasnom" Hondurasu. Već sam pisala kako lokalci ovdje obožavaju upozoravati strance o tome kako je sve opasno, a i mene su upozoravali da nikako, ali nikako ne idem u Honduras. Što nema nekog smisla, jer i Honduras ima turizam i posjećuju ga turisti svih zemalja, neki su se vratili živi :) Iako smo granicu prešli preko noći (što je, naravno, "jako jako jako opasno") sve je bilo u redu.

U ovom postu predstavljam gradić Copán Ruinas, samo jedan kilometar udaljen od istoimenih majanskih ruševina o kojima ću pisati u sljedećem postu. Ovo je relativno  miran kolonijalan gradić s prekrasnim trgom, iako smo na svakom koraku čitali upozorenja da se ne šetamo po gradu nakon ponoći. Čak je i naš hostel imao to upozorenje uz napomenu da imaju svog čuvara na svakom kantunu na putu do centra gradića, koji promatraju što se događa s njihovim gostima i spremni su pomoći ako gost hostela upadne u kakvu nevolju, ali samo do ponoći. Čudno, ali tko bi se bunio. Imali smo "sreću" da smo posjetili Honduras tjedan dana prije izbora, pa je cijeli grad bio obljepljen s facom nekog brke desničara, a njegovu suparnicu, ljevičarku s prezimenom Castro i nismo previše susreli iako su im ankete davale podjednake šanse. Upozorili su nas da je ovo opasno razdoblje jer je prije 4 godine dan nakon izbora izveden državni udar i ulice glavnog grada Tegucigalpe bile su opkoljene vojskom. Isto smo šmugnuli prije samih izbora. Dobro smo se proveli, jedino mi je žao što na kraju naš povratak na Karibe nismo obavili preko San Pedra Sule, navodno najopasnijeg grada na svijetu. Naša znatiželja bila je velika, ali ipak smo, zbog toga što nam za posjetu Copanu ne udaraju pečat na granici ali za sve ostalo da, odlučili ne iskušavati sreću koja nas je pratila na ovom putu. Možda sljedeći put...