San Cristobal, Chiapas i Zapatisti

San Cristobal de las Casas smatra se kulturnim središtem regije Chiapas, jugoistočne regije Meksika. Oko trećina stanovništva ovog grada su Tzotzil i Tzeltal Maje, a grad se na njihovom jeziku zove Jovel, „mjesto u oblacima“. Grad nema pretkolonijalnu povijest, a njegova arhitektura odiše španjolskim kolonijalnim stilom. Prije puta čula sam dosta usporedbi s Antiguom, i da, fasade su slične, ali ovaj grad je puno čišći i ograniziraniji. Na svakom kantunu stoje uredne kante za smeće, podijeljene na organski i neorganiski otpad. Ja bih u Antigui, ali i u ostalim mjestašcima u Guatemali bila zadovoljna sa bilo kakvom kantom, samo da su česte, a ne jedine na centralnom trgu i to je to. Tako jednostavno, a značajno bi smanjilo količine otpada na ulicama.

Katedrala

Glavni trg Plaza 31 de Marzo ili Zocolo

Santo Domingo 

San Cristobal je presladak mali gradić, s podosta šarenih kolonijalnih crkava. Na crkvama i ostalim znamenitostima se neću previše zadržavati, jer ovaj grad krije meni jednu puno zanimljiviju priču. Noćni život je živahan, živ čak i nedjeljama, a grad je pun barova gdje se može poslušati rock, blues, jazz i općenito world music (čak i balkan music!). Alternativnih barova punih umjetnika svih vrsta je tona. Baš sam guštala u maloj promjeni, jer toga u Antigui baš i nema, a da o cijeloj jednoj subkulturi, koja je ovdje živa, da i ne govorimo. Ova regija je jednom davno, u 19. stoljeću i jako kratko bila dijelom Guatemale, a šetajući ulicama naletila sam na nekoliko mapa regije Chiapas i Guatemale, uz natpis Mexico tek na sjeveru, izvan granica regije. Nisam otkrila dal' se neka dublja priča nalazi ispod toga, ali je moguće da je povezano uz pokrete koji pokušavaju osnažiti položaje majanskih naroda na ovim prostorima. 

Ovaj grad bio je dom i još uvijek je mnogim zanimljivim ličnostima i događajima, a nazivaju ga i centrom političkog aktivizma. Danas je još uvijek dom neo-zapatista, lijevo orijentirane revolucionarne organizacije EZLN (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional). Sve je započelo negdje 1960. godine izborom Samuela Ruiza za biskupa ove regije. On je bio sljedbenik tzv. teologije oslobođenja koja se često kombinirala s marksističkim revolucionarnim idejama. Naravno, ova škola osuđena je od strane Vatikana kao fundamentalna prijetnja vjeri crkve. Ovaj biskup uspio je organizirati "Indian Congress" s domorodačkim stanovništvom iz oko 300 različitih zajednica. To je bio prvi kongres koji je uspio politički ujediniti ove zajednice u sindikate, a ti sindikati kasnije su tvorili bazu EZLN organizacije.

Zastava EZLN-a

Usprkos aktivizmu, desetljećima nakon, domorodačko stanovništvo i dalje je bilo marginalizirano, a razlike u društvenim slojevima velike. Godine 1994., na dan kad je potpisan NAFTA sporazum (ugovor između SAD-a, Kanade i Meksika) EZLN je okupirao i preuzeo grad i drugih 6 zajednica u regiji. Pročitali su svoj proglas pobune, okupirali vojne baze i oslobodili zatvorenike. Pobuna je okončana uz pomoć svećenika Ruiza pregovorima i mirno, a Katolička crkva se ogradila od pokreta. Ovog svećenika sve do njegove smrti lokalno stanovništvo je zvalo "Tatic" (otac), a dobitnik je i Međunarodne nagrade za ljudska prava.

Vođa ove organizacije poznat je pod nazivom Subcomadante Marcos. Iako nije majanskog podrijetla, smatra se vođom majanskih zajednica u borbi za njihova prava. On je također i pisac i pjesnik koji je objavio nekoliko knjiga, deklarirani je anti-kapitalist i vođa "rata protiv meksičke države", iako je taj rat od '94. nenasilan i defenzivan. Godine 2005. grupa je izdala deklaraciju u kojoj su iznijeli svoje vizije za Meksiko i ostatak svijeta. Deklaraciju na engleskom možete pročitati ovdje: link . Njihova idelogija pomiješana je duboko s majanskom tradicijom, libertarijanskim socijalizmom, anarhizmom i marksizmom. Zanimljivo je bilo vidjeti grad u kojem je takva ideologija vrlo živa i podržava je većina stanovništva, kako majanskog podrijetla, tako i ostalog stanovništva i sve većeg broja stranaca koji se doseljavaju u grad.

Subcomadante Marcos, uvijek pod crnom maskom

Put za Meksiko

Strancu je u Guatemali dozboljeno ostati 3 mjeseca. Nakon prva 3 moguće je produžiti vizu u glavnom gradu, a nakon 6 mjeseci trebamo izaći iz države. Kako Guatemala ima sporazum s El Salvadorom, Hondurasom i Nikaragvom o zajedničkom viznom režimu, logičan izbor bio je Meksiko i njegova najjužnija regija Chiapas.

Na put smo krenuli u petak i odlučili prelomiti  put od 12-13 sati na dva dijela, jer nismo mogli krenuti prije podne. Odluka je pala na Huehuetenango, grad više-manje na pola puta do naše destinacije. Nakon mijenjanja camioneta u Chimaltenangu i Cuatro caminos, i nakon 5 sati vožnje stigli smo u "grad s izvornim guatemalskim karakterom", kako ga opisuju Lonely Planet i ostali vodiči. Iskreno, mislim da su to napisali da, eto, ipak napišu nešto a da zvuči lijepo. Osim ako ne misle da je "izvorni guatemalski karakter" hrpa pijanaca (doduše ljubaznih, ali dosadnih), nered i mutnjikava atmosfera. A ako to misle onda su debili.

U Huehue smo stigli netom prije mraka i potražili hotel blizu autobusnog terminala. Čega li smo se sve nagledali na tom malom potezu! U Huehue-u možeš prespavati za samo 15 quetzala (cca 10 kn!) u podrumu, na krevetu bez madraca i zajedničkom WC-u bez vrata. Moja cimerica Doris i ja ipak smo se odlučili za malo skuplju i sigurniju varijantu, iako smo dobili sobu blizu zajedničkog WC-a i svako malo slušali nove avanture gostiju i razgovore na telefon. Pokušale smo se i prošetati oko terminala, ali čim je pao mrak, atmosfera je postala još mutnija (or it was just us), dovikivanje sa svih strana slobodnije i glasnije, pa smo zaključili da se ne igramo sa srećom i vratile se u hotel.

Adios Huehue, hasta nunca!

Ujutro ranom zorom krenule smo dalje - čekala nas je još jedna avantura camionetom do mjesta La Mesilla i granice. Ova cesta je katastrofa, puna okuka i visinskih promjena, a negdje i bez asfalta. Ali je zato priroda WOW! Džunglovita brda, nekoliko vodopada i rijeka pomoglo je da zaboravim sve bolove prouzrokovane vožnjom. Šteta je što nemam niti jednu sliku, ali je u levitirajućim uvjetima stvarno bilo nemoguće napraviti neku kompliciranu radnju. Promijenile smo i mi ponašanje u camioneti od naše prve vožnje - oprez pomalo blijedi, a Doris je ubrzo nakon ulaska u bus zaspala k'o mala beba... do prve okuke, ali ubrzo skužiš shemu kako se držati i spavati (ili bar kljucati) istovremeno. I stvarno, od puste priče o raznoraznim opasnostima prije dolaska u Guatemalu, za sada ništa od toga nisam vidila ni osjetila. Naravno, ne smiješ biti bezglavi turist, mala doza opreza sasvim je dovoljna.

I tako stigosmo do granice. La Mesilla je malo malo mjestašce koje ima veliki pazar koji se proteže i u predio između dviju država. U početku smo bile zbunjene jer smo prošle granicu a nitko nas nije ništa pitao. Onda smo skužile da nas nitko ništa ni neće pitat, pa se vratile potražiti policajce i ured gdje nam mogu dati pečat za izlazak iz zemlje. Nakon ljubaznog razgovora s guatemalskom imigracijom, ukrcale smo se u taxi (troje ispred i četvoro iza!) do meksičke granice. Udaljenost između ove dvije je oko 2 kilometra i između je cijelo jedno selo! Ne znam čije je, al zbog stanja cesta pretpostavljam da je meksičko. Na granici u Meksiku ista priča - mogli smo se bez problema ukrcati odmah u collectivo, autobus za Comitan, bez da smo ikome pokazali putovnicu. No, nakon par zbunjoza, našle smo ured gdje nam je ljubazna teta udrila pečat i to je to.

Ukrcale smo se u collectivo za Comitan i nakon toga preostao nam je samo dio puta do grada San Cristobal de las Casas. Kakva promjena! Ceste uredno asfaltirane, ležeći policajci puno manji i logičnijeg rasporeda, sjedalo u collectivu udobno i imam mjesta za noge, juuhu! Na putu do naše konačne destinacije sve je bilo puno urednije, postavljeni su čak i dućani sa suvenirima za turiste, smeća nije bilo puno, ali je zato bilo puno vojske i policije. Svako  malo prošli smo kroz barikade jednih od njih. Nakon 4 sata (falabogu) udobne vožnje do San Cristobala napokon smo stigli na odredište. Ovom zanimljivom gradiću zanimljive povijesti i sadašnjosti  posvetit ću sljedeći post. 

Do tada, samo ću reći da je ovaj dio Meksika lijep, uredan, meksikanci su malo hladniji od ljudi južnije (da se razumijemo, ipak su latinosi i nisu hladni!) i znaju kako iskoristiti turistički potencijal. Bilo je lijepo i vrlo zanimljivo vidjeti Meksiko, ali moram reći da mi je srce naraslo k'o kuća kada sam ugledala znak Bienvenidos a Guatemala, sjela uz usputno psovanje u camionetu i uz grintanje krenula na 8-satnu vožnju guatemalskim cestama. Opet smo stali u Huehuetenango i ovaj put naletjeli na autobus (da, ono, pravi autobus!) i odlučili za 10 quetzala više voziti se zadnjih 5 sati malo udobnije. I, da, bilo je stvarno udobno ali ni s ovim autobusom nismo imali neke prevelike sreće - stajali smo svako malo kad bi autobusu narasla temperatura da ga malo ohladimo. Nakon otprilike 13 i pol sati na putu stigli smo u naše malo selo. Sada mi slijedi 3 dana posla koje nervozno i uzbuđeno odrađujem i onda slijedi godišnji odmor! Dolaze mi napokon i prijatelji, k tome dragi drugovi Sinjani, iznajmili smo auto i idemo na dvotjedni tour de Guatemala. Poželite nam sreću u borbi sa svim pošastima koje guatemalske ceste nose. Mi ćemo sigurno uživati!

Vruuće mu je!

Je li legalizacija droga u Guatemali moguća?

'Ajmo  malo i o politici. Već je svima, a i meni samoj, jasno da sam se totalno zaljubila u ovu zemlju. Kad putujete nije se ni teško zaljubiti, gledate prekrasan krajolik, impresivne gradove, šarena sela, drevne ruševine, ... i, da Guatemala jednom turistu ima što ponuditi. No, živjeti na duži period u drugoj državi za mene znači i da ću početi pratiti vijesti, polako se upoznavati s povijesti  (koja je ovdje bila i krvavija nego kod nas) i općenito društvenom situacijom. Kopam polako, čitam i slažem kockice...

Guatemala je jedina srednjoamerička država s više-manje jednakim brojem domorodačkog stanovništva, naroda (množina!) Maya, i potomaka španjolskih kolonizatora, tzv. Ladinosa ili Mestiza. Jaz između ova dva pola stanovništva je i dalje ogroman, što ekonomski, što kulturni, što politički. Jednu podijeljenost čini i stav oko Rios Montta, diktatora i generala koji je vladao Guatemalom 1982-3. godine i drži se odgovornim za niz masakra, silovanja i prisilnih raseljavanja Maya-Ixila stanovništva. Nedavno je prvi put u povijesti jedan nacionalni sud osudio svog državljana za genocid i Rios Montt osuđen je na 80 godina zatvora. Međutim, sapunica još uvijek nije završena jer je Vrhovni sud odbacio posljednih mjesec dana suđenja zbog proceduralnih pogrešaka i taj dio suđenja se mora ponoviti. Više o cijelom 30-godišnjom civilnom ratu nekom drugom prilikom...

Rios Montt na suđenju

Tko je Rigoberta Menchu, dobitnica Nobelove nagrade za mir? Na kojim sve poljima je Guatemala patila zbog interesa SAD-a? Kakav to sukob imaju Guatemala i Belize, bivša engleska kolonija za koju ovdje smatraju da je dio povijesne Guatemale? Kakva je bila uloga Katoličke crkve za vrijeme građanskog rata i kakva je danas? Što je značio i što danas znači komunizam u ovom dijelu svijeta? Na što sve imaju utjecaja narkokarteli i Maras, srednjoameričke bande? Sve su to za mene zanimljive teme o kojima ću, nadam se, stići pisati.

I ovo je realnost Guatemale

Ovaj blog uspio je do sada poslužiti i nečem praktičnom: pomogao mi je upoznati Hrvata koji živi u Cuidad de Guatemala već dvije godine. Osim što me sama činjenica da s nekim mogu pričati na svom jeziku  čini jako jako sretnom, od Mladena sam jako puno naučila o povijesti, kulturi i politici Guatemale. Sigurno je da ću i nastaviti učiti. Mladen je novinar i putopisac, i njegova web-stranica puna je izvrsnih priča s putovanja Guatemalom.

Otto Perez Molina

Najnoviji članak na njegovoj stranici je o legalizaciji droga u Guatemali. Da, legalizaciji! Sadašnji predsjednik Guatemale, Otto Perez Molina, koji se također sumnjiči za sudjelovanje u tim istim masakrima pod palicom Rios Montta, nedavno je izjavio kako je rat protiv droge izgubljen. «Zašto ne bismo legalizirali droge, ovisnost tretirali kao zdravstveni problem pojedinca, a trgovinu suzbili mogućnošću da ovisnici kupuju jeftinu drogu u državnim dućanima?» Bi li takva politika naštetila nedodirljivim narkokartelima? Kako bi utjecala na zdravstvo? Cijeli članak možete pročitati ovdje: mladen.guatexplorer.com

La Antigua Guatemala #1

Antigua, o kojoj sam već prije pisala, nalazi se na 20-30 minuta camionetom od moga sela. To je grad u kojem odlazimo u kupnju, u kojem izlazimo i bježimo iz našeg sela. No sve do sada nismo na grad gledali "turistički" i nismo obišli niti jednu znamenitost u gradu. I upravo zato odlučili smo izdvojiti jednu subotu za totalno turističko šetanje po Antigui. Iako grad nije velik, mi smo išli pomalo i obišli samo pola. Druga polovica nas čeka neki drugi put. Pa krenimo...

Antigua je bila treći po redu glavni grad Guatemale. Svaki od capitala pratila je neka nesreća, a kasnije je i ista sudbina zadesila i ovaj grad. Prvi glavni grad osnovan je 1524. godine i zvao se Cuidad de Santiago de los Caballeros de Goathemala koji je premješten zbog nekoliko pobuna koje su ga zadesile. Godine 1527.  premjestili su se u Cuidad Vieja. Njega su pak uništila klizišta blata s obližnjeg vulkana. Nakon toga sele se na teritorij današnje Antigue, nazvavši grad ponovo Santiago de los Caballeros. On se održao kao glavni grad španjolskih kolonizatora  punih 200 godina. Godine 1717. grad je doživio snažan potres u kojem je uništeno oko 3000 zgrada. No, tek nakon drugog velikog potresa 1773. godine vlasti su se opet odlučile preseliti, ovaj put na lokaciju sadašnjeg glavnog grada, Guatemala Citya koji je dobio ime Nueva Guatemala de la Asuncion, a stari glavni grad preimenovan je u La Antigua Guatemala, u prijevodu stara Guatemala. Građani su pružali veliki otpor preseljenju na novu lokaciju, i zbog toga je nastao zakon koji je učinio ilegalnim ostati u Antigui zbog velikih oštećenja. Tek početkom 20. stoljeća Antigua je ponovno nastanjena, a od 1979. godine je pod zaštitom UNESCO-a. Danas u Antigui živi oko 34 tisuće stanovnika. 

Jedne od mnogobrojnih ruševina

Prvo na što smo naišli po našoj turi je crkva i samostan San Augustin, ostaci crkve koji nisu otvoreni za javnost. Nakon potresa 1717. godine nije bilo dovoljno sredstava za njeno obnavljanje, a crkva se još više urušila u potresima 1751. i 1773. godine. Nakon dva stoljeća, godine 1917., većina se stropa urušila,a što nije, raspalo se 1976. ostavljajući samo fasadu na vrhu s likom San Augustina totalno netaknutom.

Crkva San Augustina

Crkva i samostan Nuestra señora de la Merced (po naški Gospa od Milosrđa) smatra se najimpresivnijom crkvom u Antigui, što zbog svoje žute boje, što zbog impresivnog pročelja s cvjetnim dizajnom. Gradnja crkve započela je 1548. godine, uz velike planove izgradnje cijelog svetišta, no potresi su promijenili planove i ovdje. Danas je ova crkva jedna od rijetkih koja je u Antigui funkcionalna i u njoj se provodi nekoliko nedjeljnih misa. A unutar manastira nalazi se prekrasna i impresivna fontana koja u promjeru ima 27 metara i za nju se tvrdi da je najveća fontana u cijeloj Centralnoj Americi.

Gospa od Milosrđa

Fancy,ha?

Arco de Santa Catalina zaštitni je znak Antigue, prva stvar koju  turisti posjećuju i fotografiraju, zajedno s vulkanom u pozadini. Arco je sagrađen 1693. godine i pripado je samostanu Santa Catalina koji je uništen u potresu i nikad ponovno sagrađen. Arco je povezivao manastir i školu koji su bili sagrađeni na suprotnim stranama ulice i služio je kao prolaz između zgrada za časne sestre, siguran od pogleda znatiželjnika.

Arco de Santa Catalina

Antigua je puna malih pazarića, marketa na kojem se mogu kupiti izvorni proizvodi domaćeg stanovništva, suveniri,  tkanine šarenih boja za razne svrhe, odjeća, ... Posjetiti jedan market, pogotovo u turističkoj Antigui, zna biti i jako naporno: dozivat će te sa svakog štanda, moraš dobro paziti s kime želiš napraviti eye contact ukoliko ne želiš stajati pored svakog štanda 10ak minuta i objašnjavati da ti to, eto, baš sad ne treba, i da, iz Hrvatske sam, i da, čuli smo svi za Davora Šukera, i hvala vam za taj jako dobar popust specijalno za mene.... A što se dogodi ako ti se nešto stvarno svidi i stvarno nešto želiš kupiti? Ukoliko želiš proći što jeftinije i ne platiti turističku papreniju cijenu, tvoja taktika se treba sastojati od sljedećih koraka:

1. Polako prići štandu sa izrazom lica "nisam baš siguran/na zašto sam ovdje al hajd' da bacim oko"
2. Praviti se da ste zainteresirani za potpuno drugu stvar
3. Pitati za nekoliko različitih stvari koliko koštaju i neprimjetno pitati i za to što želiš
4. Izraz lica i dalje mora biti "nisam sigurna želim li to i malo ti je to ćerce skupo"
5. Predložiti cijenu bar upola manju od prvotne
6. Cjenkati se i nikad ne prihvatiti prvo smanjenje cijene.
7. Bar jednom pokušati krenuti sa štanda uz rečenicu "Hvala, malo ću razmisliti dok radim krug oko drugih štandova"

Još uvijek ovo vježbam, popravljam se svakoga dana, ali i dalje nisam našla savršenu taktiku. Kultura cjenkanja mi uvijek ostavlja pomalo gorak okus iz dva razloga: nikad nisam sigurna koja je prava cijena proizvoda i jesam li platila turističku cijenu ili ne, i do koje granice ići jer ipak spuštati cijenu ljudima koji su uložili jako puno vremena i truda u npr. tkanje jedne tkanine i reći da to ne vrijedi više od 3 eura ako to nije istina? 

Toliko u prvom, malo više turističkom, postu o Antigui. Do neke druge ture po "staroj Guatemali", stavljam i nekoliko meni dragih fotografija s ulica Antigue.

San Marcos La Laguna

San Marcos La Laguna selo je Kakqchikel Maja u kojem živi oko 2000 osoba. Nalazi se na zapadnoj obali jezera Atitlan, koje je po mnogima jedno od najljepših jezera na svijetu. Topla klima cijele godine, osvježavajuće jezero i tri vulkana u blizini pomogli su ovom selu da postane centar raznoraznih spiritualnih aktivnosti. San Marcos skoro pa nema cesta – prožet je uskim zemljanim puteljcima okruženim zelenilom, biljkama, stablima i cvijećem te slatkim kućicama i rukom oslikanim putokazima. Zato nije ni čudo što upravo ovdje mnogi turisti dolaze na potpunu relaksaciju. Sve je, naravno, prilično opušteno i sporo, a ako netko i dođe ovdje sa svojom mentalnom prtljagom, sigurno će je brzo ostaviti da čeka izvan sela, a samo sretni neće je više ni pokupiti. U selu je izniknulo nekoliko centara za meditaciju, yogu, reiki i alternativnu medicinu i u tim krugovima San Marcos poznat je kao najbolje New Age selo u Centralnoj Americi. U zadnje vrijeme ovdje živi podosta stranaca, većinom umjetnika i muzičara, praktikanata holističke medicine i terapije zvukom, homeopata ali i socijalnih radnika koji, zbog svojeg načina života i povezanosti s prirodom, održavaju prilično harmoničan odnos s Kakqchikel autohtonim stanovništvom. Idealno uz predivno jezero u kojem nema glisera, jet-skijeva i ositalih blagodati, već plove samo drvene brodice koje te prevoze u sva sela na obalama Atitlana.

Pričajmo malo o kavi

Kava, meni jako bitan napitak, važan je dio Guatemalske ekonomije.  Ova zemlja je idealna za njeno uzgajanje - od nadmorske visine i tla do klimatskih uvjeta. Kava se uzgaja u skoro svim regijama, a najpoznatije su one iz Antigue, s jezera Atitlan i regija Huehuetenango i Coban. Politička nestabilnost u zemlji često je bila izražena kvalitetom i kvantitetom kave - politika je utjecala na razvoj proizvodnje, ali su i proizvodnja, mali i veliki farmeri i korporacije utjecali na političku (ne)stabilnost.

Modernu povijest domorodačkog stanovništva, većinom Maja, u velikom dijelu oblikovali su i procesi koji su se ticali proizvodnje kave i iskorištavanja zemlje za te svrhe, dirajući i mijenjajući njihov dotadašnji način života. Nakon dolaska Španjolaca, doseljenicima su dodijeljena velika imanja, zemlja koja je oduzeta autohtonom stanovništvu. Ono što su prije bili zajednički seoski posjedi, zemlja zajednice, sada su bili posjedi na koje su Maje išle raditi i gotovo ništa zaraditi. 

Nakon što su u Europi izumljena kemijska bojila, tržište indiga i cochineala (kukca koji proizvodi karmin boju) u Guatemali je propalo. Proizvodnja kave je razvijena kako bi zamijenila njihovo mjesto i do 1859. godine više od pola milijuna stabala kave je zasađeno u više regija, i od tada eksponencijalno raste izvoz kave u Europu. 

Diktator Justo Rufino Barrios 1870. godine odlučio je ići korak dalje - izvoz kave bila je okosnica njegovog programa, oduzeo je svu zemlju koja je pripadala katoličkoj hijerarhiji te komunalna zemljišta u vlasništvu Maja. Socijalni nemiri proizažli iz svjetske ekonomske krize 1929. godine Guatemali su donijeli predsjedništvo Jorge Ubica. Ubicova diktatura 13 je godina provodila represiju protiv sindikata i drugih oblika organiziranja proizvođača. Godine 1950. izabran je populist Jacobo Arbenz koji je započeo zemljišnu reformu, što je izazvalo gnjev vlasnika velikih plantaža, a ponajviše United Fruit Company i američke vlade. Arbenzova vlada srušena je od strane CIA-e, zemljišna reforma ukinuta, sindikati i druge organizacije raspuštene, a na tisuće ljudi je ubijeno, uključujući veliki broj organizatora i članova poljoprivrednih zadruga.

Stanje terora nakon svrgavanja Arbenza nastavilo se tijekom sljedećih vlada i na kraju je dovelo do izbijanja građanskog rata koji je započeo 1962. godine, a trajao do 1996.! Cijela sela su izbrisana od strane vojske, desničarske paravojske i organiziranih "ophodnja sela" od strane tadašnjih vlada. Oko 200 tisuća ljudi je ubijeno, od kojih su većina bili iz ruralnog područja, siromašni i domorodačkog podrijetla. Godine 1996. završio je najduži rat u Americi, ali njegove posljedice su još uvijek tu: siromaštvo, glad, neravnopravna raspodjela zemljišta i rasizam i dalje oblikuju politiku, gospodarstvo i proizvodnju i izvoz kave u Guatemali.

Guatemala zauzima drugo mjesto u svijetu, nakon Kolumbije, u proizvodnji visokovrijedne kave, te ima najveći postotak usjeva koji su kvalificirani kao visoka kvaliteta. Više od polovice se izvozi u SAD (kava koju pijete u Starbucksu npr.) što iznosi jednu osminu gvatemalskog BDP-a! A mi kažemo da je kava važna za nas, ha?

FEDEPMA (Federacion del desarollo de pueblos Mayas/ Savez za razvoj sela Maja) zadruga je koja obrađuje kavu, proizvodi med, organsku kavu, stvara organski crvlji kompost, proizvodi sojino mlijeko i prodaje prirodno obojane tkanine i druge eco-friendly proizvode. Što se tiče kave, posjeduju tvornicu u predgrađu San Pedra koju sam posjetila tijekom svog boravka. Plodove kave kupuju od svojih članova, farmera oko jezera Atitlan, a većinu kave izvoze u Njemačku, ne za daljnju prodaju, već na nekoliko sveučilišta za njihove potrebe. Ta sveučilišta, uz brojne razvojne organizacije, su i donatori, a mnoga su sredstva prikupljena projektima Europske unije. 

Zrno kave je zapravo sjeme, ako se ne obradi, poprži i smljeve, može se posaditi i za par godina imate plodno stabalce kave. Stablo kave treba vruću klimu, ali ne izloženo suncu već rastu u debeloj sjeni. Sadnja se često odvija tijekom kišne sezone, kada je tlo dovoljno mekano i vlažno da mlado stablo pusti svoje korijenje.

Potrebno je oko 3, 4 godine da mlado stablo donese prve plodove. Plod, kojeg zovu coffee cherry, tamno crvene je boje kada je spreman za berbu. U većini zemalja plodovi se beru ručno, što je iznimno intenzivan i težak proces. Berba se može odraditi odjednom, rukom ili strojem (što se za sada može vidjeti u Brazilu), ili selektivno. Farmeri obilaze stabla svako 8 do 10 dana, birajući samo plodove koji su na vrhuncu zrelosti. Dobar berač u prosjeku ubere oko 100 do 200 kilograma ploda dnevno, što će kasnije proizvesti 20 do 40 kilograma kave. Na kraju dana, svaki radnik se plaća po količini ubranog ploda.

Nakon što je plod ubran, prerada kave mora započeti što je prije moguće kako bi se spriječilo kvarenje. FEDEPMA koristi takozvanu mokru metodu, gdje se pulpa ukloni nakon branja, a kava se suši samo s malo kože. Prvo se svježe ubrani plod provlači kroz stroj koji uklanja pulpu od sjemena. Pulpa se opere, osuši i koristi kao malč, "pokrivač" za zagrtanje biljaka. Sjemenja se odvajaju po težini  tako što se prenose kroz kanale vode: lakša sjemenja plutaju na vodi, a teža, zrelija, potonu na dno. Nakon toga sjemenja prolaze kroz niz rotirajućih bubnjeva koji ih razdvajaju po veličini. Nakon odvajanja, sjemenja se šalju u vodene spremnike kako bi dodatno uklonili sloj sluzi koji ostaje nakon uklanjanja pulpe, gdje ostaju 12 do 48 sati. Nakon toga, kava je spremna za sušenje.

Nakon prerade mokrom metodom, sjemenja se suše do otprilike 11% vlažnosti. Na suncu, gdje ih se redovito širi i okreće već su podijeljeni po kvaliteti. Čišća kava, većinom svijetle boje je kava prve kvalitete, dok što je tamnija (zbog ostataka pulpe) kava druge, treće ili četvrte kvalitete. Nakon sušenja, kava se najčešće sprema u jutene torbe i kreće na dalek put, dolazi do našeg stola, drži nas budnim ili razbuđuje i pomaže preslušati nove tračeve, riješiti probleme ili jednostavno uživati na suncu. Jedino što ne mogu prežaliti je što su ovdje svi ludi za instant kavom punom šećera, a toliko je drugih načina na koje možeš osjetiti divan miris kave, puno autentičniji. Otkad sam pronašla mlin za kavu, uživam u svojoj turskoj, pola sata svako jutro. I miriše na dom.

Crvlji urin, anyone?