Put za Meksiko

Strancu je u Guatemali dozboljeno ostati 3 mjeseca. Nakon prva 3 moguće je produžiti vizu u glavnom gradu, a nakon 6 mjeseci trebamo izaći iz države. Kako Guatemala ima sporazum s El Salvadorom, Hondurasom i Nikaragvom o zajedničkom viznom režimu, logičan izbor bio je Meksiko i njegova najjužnija regija Chiapas.

Na put smo krenuli u petak i odlučili prelomiti  put od 12-13 sati na dva dijela, jer nismo mogli krenuti prije podne. Odluka je pala na Huehuetenango, grad više-manje na pola puta do naše destinacije. Nakon mijenjanja camioneta u Chimaltenangu i Cuatro caminos, i nakon 5 sati vožnje stigli smo u "grad s izvornim guatemalskim karakterom", kako ga opisuju Lonely Planet i ostali vodiči. Iskreno, mislim da su to napisali da, eto, ipak napišu nešto a da zvuči lijepo. Osim ako ne misle da je "izvorni guatemalski karakter" hrpa pijanaca (doduše ljubaznih, ali dosadnih), nered i mutnjikava atmosfera. A ako to misle onda su debili.

U Huehue smo stigli netom prije mraka i potražili hotel blizu autobusnog terminala. Čega li smo se sve nagledali na tom malom potezu! U Huehue-u možeš prespavati za samo 15 quetzala (cca 10 kn!) u podrumu, na krevetu bez madraca i zajedničkom WC-u bez vrata. Moja cimerica Doris i ja ipak smo se odlučili za malo skuplju i sigurniju varijantu, iako smo dobili sobu blizu zajedničkog WC-a i svako malo slušali nove avanture gostiju i razgovore na telefon. Pokušale smo se i prošetati oko terminala, ali čim je pao mrak, atmosfera je postala još mutnija (or it was just us), dovikivanje sa svih strana slobodnije i glasnije, pa smo zaključili da se ne igramo sa srećom i vratile se u hotel.

Adios Huehue, hasta nunca!

Ujutro ranom zorom krenule smo dalje - čekala nas je još jedna avantura camionetom do mjesta La Mesilla i granice. Ova cesta je katastrofa, puna okuka i visinskih promjena, a negdje i bez asfalta. Ali je zato priroda WOW! Džunglovita brda, nekoliko vodopada i rijeka pomoglo je da zaboravim sve bolove prouzrokovane vožnjom. Šteta je što nemam niti jednu sliku, ali je u levitirajućim uvjetima stvarno bilo nemoguće napraviti neku kompliciranu radnju. Promijenile smo i mi ponašanje u camioneti od naše prve vožnje - oprez pomalo blijedi, a Doris je ubrzo nakon ulaska u bus zaspala k'o mala beba... do prve okuke, ali ubrzo skužiš shemu kako se držati i spavati (ili bar kljucati) istovremeno. I stvarno, od puste priče o raznoraznim opasnostima prije dolaska u Guatemalu, za sada ništa od toga nisam vidila ni osjetila. Naravno, ne smiješ biti bezglavi turist, mala doza opreza sasvim je dovoljna.

I tako stigosmo do granice. La Mesilla je malo malo mjestašce koje ima veliki pazar koji se proteže i u predio između dviju država. U početku smo bile zbunjene jer smo prošle granicu a nitko nas nije ništa pitao. Onda smo skužile da nas nitko ništa ni neće pitat, pa se vratile potražiti policajce i ured gdje nam mogu dati pečat za izlazak iz zemlje. Nakon ljubaznog razgovora s guatemalskom imigracijom, ukrcale smo se u taxi (troje ispred i četvoro iza!) do meksičke granice. Udaljenost između ove dvije je oko 2 kilometra i između je cijelo jedno selo! Ne znam čije je, al zbog stanja cesta pretpostavljam da je meksičko. Na granici u Meksiku ista priča - mogli smo se bez problema ukrcati odmah u collectivo, autobus za Comitan, bez da smo ikome pokazali putovnicu. No, nakon par zbunjoza, našle smo ured gdje nam je ljubazna teta udrila pečat i to je to.

Ukrcale smo se u collectivo za Comitan i nakon toga preostao nam je samo dio puta do grada San Cristobal de las Casas. Kakva promjena! Ceste uredno asfaltirane, ležeći policajci puno manji i logičnijeg rasporeda, sjedalo u collectivu udobno i imam mjesta za noge, juuhu! Na putu do naše konačne destinacije sve je bilo puno urednije, postavljeni su čak i dućani sa suvenirima za turiste, smeća nije bilo puno, ali je zato bilo puno vojske i policije. Svako  malo prošli smo kroz barikade jednih od njih. Nakon 4 sata (falabogu) udobne vožnje do San Cristobala napokon smo stigli na odredište. Ovom zanimljivom gradiću zanimljive povijesti i sadašnjosti  posvetit ću sljedeći post. 

Do tada, samo ću reći da je ovaj dio Meksika lijep, uredan, meksikanci su malo hladniji od ljudi južnije (da se razumijemo, ipak su latinosi i nisu hladni!) i znaju kako iskoristiti turistički potencijal. Bilo je lijepo i vrlo zanimljivo vidjeti Meksiko, ali moram reći da mi je srce naraslo k'o kuća kada sam ugledala znak Bienvenidos a Guatemala, sjela uz usputno psovanje u camionetu i uz grintanje krenula na 8-satnu vožnju guatemalskim cestama. Opet smo stali u Huehuetenango i ovaj put naletjeli na autobus (da, ono, pravi autobus!) i odlučili za 10 quetzala više voziti se zadnjih 5 sati malo udobnije. I, da, bilo je stvarno udobno ali ni s ovim autobusom nismo imali neke prevelike sreće - stajali smo svako malo kad bi autobusu narasla temperatura da ga malo ohladimo. Nakon otprilike 13 i pol sati na putu stigli smo u naše malo selo. Sada mi slijedi 3 dana posla koje nervozno i uzbuđeno odrađujem i onda slijedi godišnji odmor! Dolaze mi napokon i prijatelji, k tome dragi drugovi Sinjani, iznajmili smo auto i idemo na dvotjedni tour de Guatemala. Poželite nam sreću u borbi sa svim pošastima koje guatemalske ceste nose. Mi ćemo sigurno uživati!

Vruuće mu je!