Livingston

Livingston (ili La Buga, u prijevodu „usta“), gradić pošteno izoliran od ostatka države, potpuno je jedna drukčija Guatemala. Uz već spomenuta 23 majanska jezika i španjolski,, u Guatemali se priča i Garifuna, jezik manjine koja je svoj centar pronašla upravo u Livingstonu. 

Narod Garifuna došao je u Guatemalu i susjedne zemlje s otoka St. Vincent. Godine 1635. na ovom otoku nasukala su se dva broda koja su dovodila robove iz Nigerije koji su se „pomiješali“ s lokalnim karipskim stanovništvom i tako stvorili Garifuna kulturu koja obuhvaća elemente karipske, ali i zapadno-afričke kulture. 

U 18. stoljeću Britanci su, nakon što su jedva osvojili otok St. Vincent, odlučili preseliti cijelo Garifuna stanovništvo na otok Roatan u Hondurasu.  Tada su se umiješali i Španjolci koji su ih dalje preselili u današnji Belize, a od tamo dovoljan broj ih se preselio u Guatemalu, gdje su osnovali upravo ovaj grad.

Dugo vremena Livingston je bio utočište samo za Garifuna stanovništvo, no tijekom civilnog rata poslužio je kao sklonište mnogim drugim stanovnicima. Zbog svoje izoliranosti (nema ceste, samo džungla i brodićem) područje je bilo prilično sigurno od ratnih nevolja. Zbog toga se danas u malenom gradiću može vidjeti crno Garifuna stanovništvo, Q’eqchi’ Maje i Ladino stanovništvo Guatemale, ali i kineska i hindu manjina! Prilično šareno za grad s oko 17 000 stanovnika. 

Većina stanovništva, ako ne preživljava od turizma, bavi se ribolovom. Zato ni ne čudi poštena ponuda morske hrane. Ono što oduševljava sve turiste i što je obavezno probati je Tapado, juha od morskih plodova s kokosovim mlijekom i platane, malo oveće banane koja se ne može jesti sirova. Iako mi je kombinacija zvučala neobično i nisam baš bila sigurna koliko će mi se svidjeti, totalno sam se oduševila neobičnim okusom. K tome, u juhu još ubace cijelu ribu, ogromnog raka , školjke, škampe,... pa se na kraju  i pošteno najedeš. 

Na 5 km od Livingstona nalaze se vodopadi nazvani Los Siete Altares.

Playa Blanca privatna je plaža na oko pola sata brodićem od Livingstona. Na karipskom moru plaže su od bijelog pijeska, za razliku od pacifičke obale. Plaža je prekrasna, egzotična i stvorena za čistu uživanciju. No more, pretpostavljam zbog kišne sezone, je bilo žućkasto i meni totalno neprivlačno, a vjerujem da bi bilo svakome tko je odrastao na Jadranskom moru.  Na povratku s idilične plaže našu malu barkicu zapljusnula je kiša i veliki valovi, a negdje na pola puta smo ostali i bez benzine. Vozač je bio prilično smiren dok je čekao da neka druga barkica prođe i pomogne. Srećom, nekoliko njih je prošlo i svaka je udijelila benzin u bocama od pola litre vode, pa smo pomalo, pola litre po pola litre i uz pauze između, stigli, mokri od vrlo vruće kiše, do Livingstona. 

Nakon provedenih nekoliko dana u ovom sparnom području i nakon bezbroj uboda pješčanih muha, uputili smo se prema El Petenu, srcu majanske kulture i domu bezbroj majanskih ruševina.

Rio Dulce

Dva tjedna godišnjeg odmora prošla  su  k'o sekunda. Posjetili su me prijatelji, donijeli bajadera i griotta (hvala mama!) koje su već nestale, a donijeli su i dašak drage mi domovine u moj novi kraj. Kako mi je čudno bilo svakodnevno pričati hrvatski! Sada, nakon što su otišli, imam problema jer mi  nesvjesno s random ljudima izleti koja na materinjem. No, lipanj, mjesec putovanja je prošao i teškom mukom se vraćam poslu, jer sam stvarno uživala putujući katastrofalnim i malo manje katastrofalnim cestama Guatemale, a i nekim koje baš ne bih nazvala cestama. 

Prvih par dana proveli smo u Antigui da se drugovi malo prilagode, naspavaju i pripreme za ostalo što slijedi. U Antigui smo pokupili i auto, koje smo u zadnji tren zamijenili za 4x4 jer smo tek pri ozbiljnom razmišljanju kuda ćemo i kako ćemo (naravno, dan prije) zaključili da nije baš pametno u ovoj prometnoj džungli zbunjeno se vozikati s malenom Toyotom Yaris. Evo što je Sv. Google rekao na moje pitanje je li pametno iznajmiti auto: "U principu, ne preporučujem iznajmljivanje automobila u Guatemali. Ceste su često opasne, vozači, osobito autobusa i kamiona, očito nemaju brige za ljudski život, kako svoj vlastiti tako i bilo čiji. Darwinova teorija opstanka najjačih vlada na cestama Guatemale. Čini se da je pretjecanje na okukama nacionalni sport. Pješaci, konji, psi i druge prepreke pojavljuju se niotkuda." I krave, ležeći policajci, odroni,... svega je bilo, ali smo ipak uspješno smo prošli sve levele ove igrice.

Pogled s prozora - Cuidad de Guatemala

Prvo odredište na koje smo se uputili bilo je Rio Dulce, "slatka rijeka" koja se proteže od jezera Izabal do Karipskog mora. Uz početno gubljenje po Guatemala Cityju i više i manje sumnjivim kvartovima, u mjesto Fronteras stigli smo točno kad je padao mrak. Samo mjesto i nije nešto posebno i ne razlikuje se od svih drugih u Guatemali. No, to mjesto zadnja je točka na kojoj smo mogli ostaviti auto i krenuti barkom prema Livingstonu, koji nije povezan s ostatkom zemlje kopnenim putem. Auto smo sutradan ostavili na čuvanje nekoj bakici i krenuli brodićem u obilazak tvrđavice San Felipe de Lara i nakon toga prema Livingstonu.

Fronteras ili samo Rio Dulce

Most Rio Dulce, kažu najdulji u Centralnoj Americi

Tvrđava san Felipe de Lara nalazi se dodirnoj točki rijeke Rio Dulce i jezera Izabal. Sagrađena je u 16. stoljeću i služila je španjolcima za obranu od pirata, najviše engleskih. U tom razdoblju sva trgovina između Španjolske i Guatemale odvijala se upravo preko ove rijeke i jezera i zato je bilo iznimno važno obraniti taj put. Tvrđava je služila kao točka obrane punih 173 godine iako je bio uništavana i oštećena nekoliko puta. 1999. godine ponovno je jako oštećena u, naravno, potresu. Od 2002. godine je na famoznoj UNESCO-voj listi. Tvrđava je ne toliko velika, slatka je i zanimljivo je bilo vidjeti originalne topove iz toga vremena. Okoliš oko tvrđave je prilično uređen i popularno je odredište za piknike, a na obalama jezera se može i kupati. Ovdje smo proveli sat vremena i nastavili barkicom po Rio Dulceu.

Putovanje od sat i cca 30 minuta do Livingstona stvarno je bilo čarobno, a naš vozač dovoljno upućen i zainteresiran da nam objasni skoro svaku stvar na koju smo oduševljeno pokazivali. Kao što već spomenuh, do Livingstona se ne može cestom i sada nam je postalo jasno zašto. Sa svake strane prostirala se džungla koja i nije baš previše prijateljski raspoložena prema ljudima. Male uvalice pune lopoča, otočići nastanjeni raznim vrstama ptica, iguane, izvori vruće vode, kanjoni... prekrasan, ali stvarno prekrasan pejzaž. Naletili smo i na nekoliko marina sa fensi jahtama, jer Rio Dulce je i popularno odredište za čuvanje jahti za vrijeme sezone uragana na Karibima. Naš odmor po egzotičnim krajevima počeo je vrlo dobro, dok nas nisu izbole razno razne vrste insekata u ovom prilično vrućem i vlažnom, pravo tropskom zavičaju.

San Cristobal, Chiapas i Zapatisti

San Cristobal de las Casas smatra se kulturnim središtem regije Chiapas, jugoistočne regije Meksika. Oko trećina stanovništva ovog grada su Tzotzil i Tzeltal Maje, a grad se na njihovom jeziku zove Jovel, „mjesto u oblacima“. Grad nema pretkolonijalnu povijest, a njegova arhitektura odiše španjolskim kolonijalnim stilom. Prije puta čula sam dosta usporedbi s Antiguom, i da, fasade su slične, ali ovaj grad je puno čišći i ograniziraniji. Na svakom kantunu stoje uredne kante za smeće, podijeljene na organski i neorganiski otpad. Ja bih u Antigui, ali i u ostalim mjestašcima u Guatemali bila zadovoljna sa bilo kakvom kantom, samo da su česte, a ne jedine na centralnom trgu i to je to. Tako jednostavno, a značajno bi smanjilo količine otpada na ulicama.

Katedrala

Glavni trg Plaza 31 de Marzo ili Zocolo

Santo Domingo 

San Cristobal je presladak mali gradić, s podosta šarenih kolonijalnih crkava. Na crkvama i ostalim znamenitostima se neću previše zadržavati, jer ovaj grad krije meni jednu puno zanimljiviju priču. Noćni život je živahan, živ čak i nedjeljama, a grad je pun barova gdje se može poslušati rock, blues, jazz i općenito world music (čak i balkan music!). Alternativnih barova punih umjetnika svih vrsta je tona. Baš sam guštala u maloj promjeni, jer toga u Antigui baš i nema, a da o cijeloj jednoj subkulturi, koja je ovdje živa, da i ne govorimo. Ova regija je jednom davno, u 19. stoljeću i jako kratko bila dijelom Guatemale, a šetajući ulicama naletila sam na nekoliko mapa regije Chiapas i Guatemale, uz natpis Mexico tek na sjeveru, izvan granica regije. Nisam otkrila dal' se neka dublja priča nalazi ispod toga, ali je moguće da je povezano uz pokrete koji pokušavaju osnažiti položaje majanskih naroda na ovim prostorima. 

Ovaj grad bio je dom i još uvijek je mnogim zanimljivim ličnostima i događajima, a nazivaju ga i centrom političkog aktivizma. Danas je još uvijek dom neo-zapatista, lijevo orijentirane revolucionarne organizacije EZLN (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional). Sve je započelo negdje 1960. godine izborom Samuela Ruiza za biskupa ove regije. On je bio sljedbenik tzv. teologije oslobođenja koja se često kombinirala s marksističkim revolucionarnim idejama. Naravno, ova škola osuđena je od strane Vatikana kao fundamentalna prijetnja vjeri crkve. Ovaj biskup uspio je organizirati "Indian Congress" s domorodačkim stanovništvom iz oko 300 različitih zajednica. To je bio prvi kongres koji je uspio politički ujediniti ove zajednice u sindikate, a ti sindikati kasnije su tvorili bazu EZLN organizacije.

Zastava EZLN-a

Usprkos aktivizmu, desetljećima nakon, domorodačko stanovništvo i dalje je bilo marginalizirano, a razlike u društvenim slojevima velike. Godine 1994., na dan kad je potpisan NAFTA sporazum (ugovor između SAD-a, Kanade i Meksika) EZLN je okupirao i preuzeo grad i drugih 6 zajednica u regiji. Pročitali su svoj proglas pobune, okupirali vojne baze i oslobodili zatvorenike. Pobuna je okončana uz pomoć svećenika Ruiza pregovorima i mirno, a Katolička crkva se ogradila od pokreta. Ovog svećenika sve do njegove smrti lokalno stanovništvo je zvalo "Tatic" (otac), a dobitnik je i Međunarodne nagrade za ljudska prava.

Vođa ove organizacije poznat je pod nazivom Subcomadante Marcos. Iako nije majanskog podrijetla, smatra se vođom majanskih zajednica u borbi za njihova prava. On je također i pisac i pjesnik koji je objavio nekoliko knjiga, deklarirani je anti-kapitalist i vođa "rata protiv meksičke države", iako je taj rat od '94. nenasilan i defenzivan. Godine 2005. grupa je izdala deklaraciju u kojoj su iznijeli svoje vizije za Meksiko i ostatak svijeta. Deklaraciju na engleskom možete pročitati ovdje: link . Njihova idelogija pomiješana je duboko s majanskom tradicijom, libertarijanskim socijalizmom, anarhizmom i marksizmom. Zanimljivo je bilo vidjeti grad u kojem je takva ideologija vrlo živa i podržava je većina stanovništva, kako majanskog podrijetla, tako i ostalog stanovništva i sve većeg broja stranaca koji se doseljavaju u grad.

Subcomadante Marcos, uvijek pod crnom maskom

Put za Meksiko

Strancu je u Guatemali dozboljeno ostati 3 mjeseca. Nakon prva 3 moguće je produžiti vizu u glavnom gradu, a nakon 6 mjeseci trebamo izaći iz države. Kako Guatemala ima sporazum s El Salvadorom, Hondurasom i Nikaragvom o zajedničkom viznom režimu, logičan izbor bio je Meksiko i njegova najjužnija regija Chiapas.

Na put smo krenuli u petak i odlučili prelomiti  put od 12-13 sati na dva dijela, jer nismo mogli krenuti prije podne. Odluka je pala na Huehuetenango, grad više-manje na pola puta do naše destinacije. Nakon mijenjanja camioneta u Chimaltenangu i Cuatro caminos, i nakon 5 sati vožnje stigli smo u "grad s izvornim guatemalskim karakterom", kako ga opisuju Lonely Planet i ostali vodiči. Iskreno, mislim da su to napisali da, eto, ipak napišu nešto a da zvuči lijepo. Osim ako ne misle da je "izvorni guatemalski karakter" hrpa pijanaca (doduše ljubaznih, ali dosadnih), nered i mutnjikava atmosfera. A ako to misle onda su debili.

U Huehue smo stigli netom prije mraka i potražili hotel blizu autobusnog terminala. Čega li smo se sve nagledali na tom malom potezu! U Huehue-u možeš prespavati za samo 15 quetzala (cca 10 kn!) u podrumu, na krevetu bez madraca i zajedničkom WC-u bez vrata. Moja cimerica Doris i ja ipak smo se odlučili za malo skuplju i sigurniju varijantu, iako smo dobili sobu blizu zajedničkog WC-a i svako malo slušali nove avanture gostiju i razgovore na telefon. Pokušale smo se i prošetati oko terminala, ali čim je pao mrak, atmosfera je postala još mutnija (or it was just us), dovikivanje sa svih strana slobodnije i glasnije, pa smo zaključili da se ne igramo sa srećom i vratile se u hotel.

Adios Huehue, hasta nunca!

Ujutro ranom zorom krenule smo dalje - čekala nas je još jedna avantura camionetom do mjesta La Mesilla i granice. Ova cesta je katastrofa, puna okuka i visinskih promjena, a negdje i bez asfalta. Ali je zato priroda WOW! Džunglovita brda, nekoliko vodopada i rijeka pomoglo je da zaboravim sve bolove prouzrokovane vožnjom. Šteta je što nemam niti jednu sliku, ali je u levitirajućim uvjetima stvarno bilo nemoguće napraviti neku kompliciranu radnju. Promijenile smo i mi ponašanje u camioneti od naše prve vožnje - oprez pomalo blijedi, a Doris je ubrzo nakon ulaska u bus zaspala k'o mala beba... do prve okuke, ali ubrzo skužiš shemu kako se držati i spavati (ili bar kljucati) istovremeno. I stvarno, od puste priče o raznoraznim opasnostima prije dolaska u Guatemalu, za sada ništa od toga nisam vidila ni osjetila. Naravno, ne smiješ biti bezglavi turist, mala doza opreza sasvim je dovoljna.

I tako stigosmo do granice. La Mesilla je malo malo mjestašce koje ima veliki pazar koji se proteže i u predio između dviju država. U početku smo bile zbunjene jer smo prošle granicu a nitko nas nije ništa pitao. Onda smo skužile da nas nitko ništa ni neće pitat, pa se vratile potražiti policajce i ured gdje nam mogu dati pečat za izlazak iz zemlje. Nakon ljubaznog razgovora s guatemalskom imigracijom, ukrcale smo se u taxi (troje ispred i četvoro iza!) do meksičke granice. Udaljenost između ove dvije je oko 2 kilometra i između je cijelo jedno selo! Ne znam čije je, al zbog stanja cesta pretpostavljam da je meksičko. Na granici u Meksiku ista priča - mogli smo se bez problema ukrcati odmah u collectivo, autobus za Comitan, bez da smo ikome pokazali putovnicu. No, nakon par zbunjoza, našle smo ured gdje nam je ljubazna teta udrila pečat i to je to.

Ukrcale smo se u collectivo za Comitan i nakon toga preostao nam je samo dio puta do grada San Cristobal de las Casas. Kakva promjena! Ceste uredno asfaltirane, ležeći policajci puno manji i logičnijeg rasporeda, sjedalo u collectivu udobno i imam mjesta za noge, juuhu! Na putu do naše konačne destinacije sve je bilo puno urednije, postavljeni su čak i dućani sa suvenirima za turiste, smeća nije bilo puno, ali je zato bilo puno vojske i policije. Svako  malo prošli smo kroz barikade jednih od njih. Nakon 4 sata (falabogu) udobne vožnje do San Cristobala napokon smo stigli na odredište. Ovom zanimljivom gradiću zanimljive povijesti i sadašnjosti  posvetit ću sljedeći post. 

Do tada, samo ću reći da je ovaj dio Meksika lijep, uredan, meksikanci su malo hladniji od ljudi južnije (da se razumijemo, ipak su latinosi i nisu hladni!) i znaju kako iskoristiti turistički potencijal. Bilo je lijepo i vrlo zanimljivo vidjeti Meksiko, ali moram reći da mi je srce naraslo k'o kuća kada sam ugledala znak Bienvenidos a Guatemala, sjela uz usputno psovanje u camionetu i uz grintanje krenula na 8-satnu vožnju guatemalskim cestama. Opet smo stali u Huehuetenango i ovaj put naletjeli na autobus (da, ono, pravi autobus!) i odlučili za 10 quetzala više voziti se zadnjih 5 sati malo udobnije. I, da, bilo je stvarno udobno ali ni s ovim autobusom nismo imali neke prevelike sreće - stajali smo svako malo kad bi autobusu narasla temperatura da ga malo ohladimo. Nakon otprilike 13 i pol sati na putu stigli smo u naše malo selo. Sada mi slijedi 3 dana posla koje nervozno i uzbuđeno odrađujem i onda slijedi godišnji odmor! Dolaze mi napokon i prijatelji, k tome dragi drugovi Sinjani, iznajmili smo auto i idemo na dvotjedni tour de Guatemala. Poželite nam sreću u borbi sa svim pošastima koje guatemalske ceste nose. Mi ćemo sigurno uživati!

Vruuće mu je!