Rio Dulce

Dva tjedna godišnjeg odmora prošla  su  k'o sekunda. Posjetili su me prijatelji, donijeli bajadera i griotta (hvala mama!) koje su već nestale, a donijeli su i dašak drage mi domovine u moj novi kraj. Kako mi je čudno bilo svakodnevno pričati hrvatski! Sada, nakon što su otišli, imam problema jer mi  nesvjesno s random ljudima izleti koja na materinjem. No, lipanj, mjesec putovanja je prošao i teškom mukom se vraćam poslu, jer sam stvarno uživala putujući katastrofalnim i malo manje katastrofalnim cestama Guatemale, a i nekim koje baš ne bih nazvala cestama. 

Prvih par dana proveli smo u Antigui da se drugovi malo prilagode, naspavaju i pripreme za ostalo što slijedi. U Antigui smo pokupili i auto, koje smo u zadnji tren zamijenili za 4x4 jer smo tek pri ozbiljnom razmišljanju kuda ćemo i kako ćemo (naravno, dan prije) zaključili da nije baš pametno u ovoj prometnoj džungli zbunjeno se vozikati s malenom Toyotom Yaris. Evo što je Sv. Google rekao na moje pitanje je li pametno iznajmiti auto: "U principu, ne preporučujem iznajmljivanje automobila u Guatemali. Ceste su često opasne, vozači, osobito autobusa i kamiona, očito nemaju brige za ljudski život, kako svoj vlastiti tako i bilo čiji. Darwinova teorija opstanka najjačih vlada na cestama Guatemale. Čini se da je pretjecanje na okukama nacionalni sport. Pješaci, konji, psi i druge prepreke pojavljuju se niotkuda." I krave, ležeći policajci, odroni,... svega je bilo, ali smo ipak uspješno smo prošli sve levele ove igrice.

Pogled s prozora - Cuidad de Guatemala

Prvo odredište na koje smo se uputili bilo je Rio Dulce, "slatka rijeka" koja se proteže od jezera Izabal do Karipskog mora. Uz početno gubljenje po Guatemala Cityju i više i manje sumnjivim kvartovima, u mjesto Fronteras stigli smo točno kad je padao mrak. Samo mjesto i nije nešto posebno i ne razlikuje se od svih drugih u Guatemali. No, to mjesto zadnja je točka na kojoj smo mogli ostaviti auto i krenuti barkom prema Livingstonu, koji nije povezan s ostatkom zemlje kopnenim putem. Auto smo sutradan ostavili na čuvanje nekoj bakici i krenuli brodićem u obilazak tvrđavice San Felipe de Lara i nakon toga prema Livingstonu.

Fronteras ili samo Rio Dulce

Most Rio Dulce, kažu najdulji u Centralnoj Americi

Tvrđava san Felipe de Lara nalazi se dodirnoj točki rijeke Rio Dulce i jezera Izabal. Sagrađena je u 16. stoljeću i služila je španjolcima za obranu od pirata, najviše engleskih. U tom razdoblju sva trgovina između Španjolske i Guatemale odvijala se upravo preko ove rijeke i jezera i zato je bilo iznimno važno obraniti taj put. Tvrđava je služila kao točka obrane punih 173 godine iako je bio uništavana i oštećena nekoliko puta. 1999. godine ponovno je jako oštećena u, naravno, potresu. Od 2002. godine je na famoznoj UNESCO-voj listi. Tvrđava je ne toliko velika, slatka je i zanimljivo je bilo vidjeti originalne topove iz toga vremena. Okoliš oko tvrđave je prilično uređen i popularno je odredište za piknike, a na obalama jezera se može i kupati. Ovdje smo proveli sat vremena i nastavili barkicom po Rio Dulceu.

Putovanje od sat i cca 30 minuta do Livingstona stvarno je bilo čarobno, a naš vozač dovoljno upućen i zainteresiran da nam objasni skoro svaku stvar na koju smo oduševljeno pokazivali. Kao što već spomenuh, do Livingstona se ne može cestom i sada nam je postalo jasno zašto. Sa svake strane prostirala se džungla koja i nije baš previše prijateljski raspoložena prema ljudima. Male uvalice pune lopoča, otočići nastanjeni raznim vrstama ptica, iguane, izvori vruće vode, kanjoni... prekrasan, ali stvarno prekrasan pejzaž. Naletili smo i na nekoliko marina sa fensi jahtama, jer Rio Dulce je i popularno odredište za čuvanje jahti za vrijeme sezone uragana na Karibima. Naš odmor po egzotičnim krajevima počeo je vrlo dobro, dok nas nisu izbole razno razne vrste insekata u ovom prilično vrućem i vlažnom, pravo tropskom zavičaju.