Da budem iskrena, imala sam predrasude o Belizeu. Zapravo, nisam ni htjela tamo ići ali bilo je vrijeme za obnavljanje vize i morala sam izaći u državu koja nema sporazum s Guatemalom o zajedničkom viznom režimu. Guatemala i Belize odavno imaju problema, njihova granica je ravna crta, službeno nazvana undefined limit, mnogi ljudi smatraju da je Belize trebao biti dio Guatemale i da im je Britanija nepravedno otela zemlju. Zbog toga i moje predrasude, koga god pitala dobila sam sličan odgovor: skupo je bez razloga, oni su lijeni i samo žele otet turistima lovu, opasnije je od Guatemale, itd.
Prilično sam zadovoljna što su se predrasude srušile. Područje gdje smo mi bili nije toliko opasno, to više vrijedi za glavni grad; duplo je skuplje od Guatemale ali nije nenormalno skupo, a ljudi su OK. Nisu kao latinosi, koji nekad pretjerivaju u ljubaznosti, ali nisu ni toliko neljubazni. Neka opuštena normala. Zapravo, cijelo vrijeme sam se osjećala kao da sam na Jamajki, ili bar onako kako sam zamišljala taj rasta otok.
Punta Gorda je, jednako kao Livingston, mjesto Garifuna, crnačkog naroda koji se naselio na karipske obale Belizea, Guatemale, Hondurasa i Nikaragve. Uz Garifune, ovdje žive i Maje, i sve žive mješavine naroda i narodnosti. Malen gradić, ne baš nešto posebno turistički privlačan kao ostatak Belizea. Mi smo imali sreće i naletjeli na dan kada se u gradu održavalo nešto posebno: Battle of the drums , festival na koji dolaze razne Garifuna skupine natjecati se u posebnom stilu bubnjanja i muzike nazvanom punta. Ne moram ni spominjati koliko je ovaj narod muzikalan i kako su savršeno zvučale njihove izvedbe, a ni publika nije zaostajala. Naravno, pobjedila je skupina iz Guate za koju smo, opet naravno, navijali. Nakon Punta Gorde otišli smo na plažu, a više o tome u sljedećem postu.
Nema komentara:
Objavi komentar