Napokon Honduras! Bila sam prilično uzbuđena što ću posjetiti državu s kojom dijelim jednu od mojih najdražih poslovica , a i čast je upoznati originalnu banana republiku. Taj termin skovan je prije više od 100 godina i još uvijek, nažalost, pristaje Hondurasu u kojem caruju vojska, nasilje i korupcija, skupa s bananama. U ovom dijelu svijeta uvijek prije putovanja previše razmišljam i imam neki strahić (koji daje adrenalin svemu tome) od toga što se sve može dogoditi. Ali kad krenem i buljim u cestu, upoznajem ljude sav taj strah nestane. Isto se dogodilo u "zloglasnom" Hondurasu. Već sam pisala kako lokalci ovdje obožavaju upozoravati strance o tome kako je sve opasno, a i mene su upozoravali da nikako, ali nikako ne idem u Honduras. Što nema nekog smisla, jer i Honduras ima turizam i posjećuju ga turisti svih zemalja, neki su se vratili živi :) Iako smo granicu prešli preko noći (što je, naravno, "jako jako jako opasno") sve je bilo u redu.
U ovom postu predstavljam gradić Copán Ruinas, samo jedan kilometar udaljen od istoimenih majanskih ruševina o kojima ću pisati u sljedećem postu. Ovo je relativno miran kolonijalan gradić s prekrasnim trgom, iako smo na svakom koraku čitali upozorenja da se ne šetamo po gradu nakon ponoći. Čak je i naš hostel imao to upozorenje uz napomenu da imaju svog čuvara na svakom kantunu na putu do centra gradića, koji promatraju što se događa s njihovim gostima i spremni su pomoći ako gost hostela upadne u kakvu nevolju, ali samo do ponoći. Čudno, ali tko bi se bunio. Imali smo "sreću" da smo posjetili Honduras tjedan dana prije izbora, pa je cijeli grad bio obljepljen s facom nekog brke desničara, a njegovu suparnicu, ljevičarku s prezimenom Castro i nismo previše susreli iako su im ankete davale podjednake šanse. Upozorili su nas da je ovo opasno razdoblje jer je prije 4 godine dan nakon izbora izveden državni udar i ulice glavnog grada Tegucigalpe bile su opkoljene vojskom. Isto smo šmugnuli prije samih izbora. Dobro smo se proveli, jedino mi je žao što na kraju naš povratak na Karibe nismo obavili preko San Pedra Sule, navodno najopasnijeg grada na svijetu. Naša znatiželja bila je velika, ali ipak smo, zbog toga što nam za posjetu Copanu ne udaraju pečat na granici ali za sve ostalo da, odlučili ne iskušavati sreću koja nas je pratila na ovom putu. Možda sljedeći put...
Nema komentara:
Objavi komentar