San Pedro La Laguna - moj odmor za uši, mozak i dušu. Zapravo, ne samo ovo mjesto, cijelo jezero Atitlan zaslužuje tu definiciju, iako još uvijek nisam posjetila sva must see mjesta oko jezera. U zadnje vrijeme nam se sviđa uzeti pola petka slobodno i otići negdje samo za vikend. Odluka za listopad pala je na San Pedro, prošlo je i previše vremena od mog prvog posjeta.
Camionetom smo došli do Panajachela, ovaj put bezbolno, i barkicom prešli jezero. Ne znam što je to u ovom mjestu da me toliko privlači, ali mnogi potvrđuju da se osjećaju kao da je magično. Jezero, a i ostali dijelovi Guatemale, navodno su inspirirali Saint Exupérya da napiše Malog princa, koje je pisac slučajno posjetio jer je doživio malu avionsku nesreću. A i Aldous Huxley, autor Vrlog novog svijeta, posjetio je Guatemalu davnih dana i izjavio nešto što i ja mislim, da je jezero Atitlan predivno i vjerojatno najljepše jezero na svijetu. Pjezaž je kao nacrtan, jezero u podnožju vulkana, a čak i planina Indijančev nos izgleda kao da je netko dizajnirao. Ali nije sve savršeno kao na slikovnici - priroda je divlja (to lajkam), može se vidjeti podosta smeća (iako manje nego u ostalim dijelovima Guate), a jezero je i dalje zagađeno, iako su lokalni stanovnici i udruge puno osvješteniji nego prije. Ali kao da sav taj mali nered daje dodatni šarm. Ne znam, uopće ne znam kako bih opisala tu atmosferu koju uporno spominjem. Ja se u cijeloj Guatemali osjećam dobro, ali na jezeru se osjećam savršeno: mirno, sretno i, za mene koja previše razmišljam jako bitno, s osjećajem da će, što god odlučila i kako god se karte posložile, sve biti u redu. Tako izgleda optimizam, ha? :) (i nije zbog opijata, ne brinite).
Camionetom smo došli do Panajachela, ovaj put bezbolno, i barkicom prešli jezero. Ne znam što je to u ovom mjestu da me toliko privlači, ali mnogi potvrđuju da se osjećaju kao da je magično. Jezero, a i ostali dijelovi Guatemale, navodno su inspirirali Saint Exupérya da napiše Malog princa, koje je pisac slučajno posjetio jer je doživio malu avionsku nesreću. A i Aldous Huxley, autor Vrlog novog svijeta, posjetio je Guatemalu davnih dana i izjavio nešto što i ja mislim, da je jezero Atitlan predivno i vjerojatno najljepše jezero na svijetu. Pjezaž je kao nacrtan, jezero u podnožju vulkana, a čak i planina Indijančev nos izgleda kao da je netko dizajnirao. Ali nije sve savršeno kao na slikovnici - priroda je divlja (to lajkam), može se vidjeti podosta smeća (iako manje nego u ostalim dijelovima Guate), a jezero je i dalje zagađeno, iako su lokalni stanovnici i udruge puno osvješteniji nego prije. Ali kao da sav taj mali nered daje dodatni šarm. Ne znam, uopće ne znam kako bih opisala tu atmosferu koju uporno spominjem. Ja se u cijeloj Guatemali osjećam dobro, ali na jezeru se osjećam savršeno: mirno, sretno i, za mene koja previše razmišljam jako bitno, s osjećajem da će, što god odlučila i kako god se karte posložile, sve biti u redu. Tako izgleda optimizam, ha? :) (i nije zbog opijata, ne brinite).
Proveli smo vikend u San Pedru, tzv. nestašnom seocetu, a ja sam uživala slušajući svoju muziku (hvala hostelu na puno mjuze mojih najdražih bendova, puno znači kad živiš kraj regeton i salsa Antigve), u dobroj i jeftinoj spizi i jednoj generalnoj opuštenosti. Idealno za potpuno isključenje od svakodnevnih briga.
Već sam se navikla i da će na svakom izletu bit bar jedna pi**darija. Ovaj put smo imali sreće s camionetama, ali malo manje s lanchama, barkicama koje prevoze od jednog mjesta do drugog. Naime, naša barkica se pokvarila nasred jezera. Ovaj put, za razliku od Livingstona, smo imali dovoljno benzine, ali nismo imali dovoljno baterije za motor. I zato smo čekali jedno pola sata da po nas dođe nova barka. Nas 20, a barka puno manja od originalne, al' hajde, prebacili smo se pješaka nasred jezera bez problema. Kišna sezona lagano završava, i baš zato je prilično ludo kada opali pljusak. Naravno da je počeo jedan u istom trenutku kada smo svi zasjeli u novu barku, koja je samo od naše težine pošteno potonula. Nakon Monterrica i oluje koja je frcala struju na sve strane, ovo je bio najžešći pljusak koji sam doživjela. Valovi su nas dobro izmasirali, barka je nekoliko puta zaprijetila potpunim potonućem jer se naginjala malo na jednu malo na drugu stranu i kupila vodu iz jezera, a mi potpuno mokri smo pokušavali sačuvati sve elektroničke stvari koje nosimo sa sobom. Kad smo stigli u Panajachel kiša nas je i dalje dobro prala, a ulicama su se slijevale rijeke. Isto mi je drago da nisam zaplivala u jezeru s ruksakom na leđima. Ušli smo u camionetu, i potpuno mokra sam čekala jedno 4 sata da promijenim robu. Guatemalo, stvarno nas voliš maltretirat. Svejedno, sve ti opraštamo.
Ovaj tjedan završila je školska godina. Gotovo je, nisam više maestra de Ingles! U vezi toga imam totalno pomiješane osjećaje... u jednu ruku mi je drago, istrošila sam svo strpljenje koje sam imala za određene situacije, a u drugu ruku mi je užasno žao. Moji maturanti, većinom djeca "izvana", iz Parramosa, završili su svoje basico školovanje i vjerojatno ih više neću vidjeti, osim ako slučajno ne naletim na njih u selu. Ja sam se užasno vezala pogotovo za njih, najmirniji i najzreliji, s najmanje problema, zapravo gotovo nikakvih problema s njima nisam imala. Bili su moj zadnji sat u danu, puno smo razgovarali, a i ja sam puno naučila od njih, nadam se i oni od mene. Imali smo divan prijateljski odnos, i ako u budućnosti budem maestra to je idealni odnos kojem ću težiti sa svim učenicima. To su divni i pametni mladi ljudi, i ako nastave ovako, ne bojim se za njih. Završetak škole me s druge strane malo unervozio...bliži se kraj, ovdje vrijeme prolazi kao ludo, i 3 mjeseca su doslovno ništa. Što ću poslije? Pojma nemam, trenutno sam u fazi intenzivnog razmišljanja. Should I stay or should I go? Nažalost, nimalo me ne privlači vratiti se u Hrvatsku. Lagano se bacam u potragu za poslom, poželite mi sreću!
Ovaj tjedan završila je školska godina. Gotovo je, nisam više maestra de Ingles! U vezi toga imam totalno pomiješane osjećaje... u jednu ruku mi je drago, istrošila sam svo strpljenje koje sam imala za određene situacije, a u drugu ruku mi je užasno žao. Moji maturanti, većinom djeca "izvana", iz Parramosa, završili su svoje basico školovanje i vjerojatno ih više neću vidjeti, osim ako slučajno ne naletim na njih u selu. Ja sam se užasno vezala pogotovo za njih, najmirniji i najzreliji, s najmanje problema, zapravo gotovo nikakvih problema s njima nisam imala. Bili su moj zadnji sat u danu, puno smo razgovarali, a i ja sam puno naučila od njih, nadam se i oni od mene. Imali smo divan prijateljski odnos, i ako u budućnosti budem maestra to je idealni odnos kojem ću težiti sa svim učenicima. To su divni i pametni mladi ljudi, i ako nastave ovako, ne bojim se za njih. Završetak škole me s druge strane malo unervozio...bliži se kraj, ovdje vrijeme prolazi kao ludo, i 3 mjeseca su doslovno ništa. Što ću poslije? Pojma nemam, trenutno sam u fazi intenzivnog razmišljanja. Should I stay or should I go? Nažalost, nimalo me ne privlači vratiti se u Hrvatsku. Lagano se bacam u potragu za poslom, poželite mi sreću!
Nema komentara:
Objavi komentar