Došlo je vrijeme da napišem i nešto o tome kako prolaze moji radni dani, a i da pokušam objasniti zašto još uvijek nisam sigurna kako da definiram svoj trenutni posao. Je li lagan ili užasno težak, mogu li ja to ili ne mogu, iscrpljujuće je ili nije – sve ovisi ne samo o danu, nego i o satu u kojem mi netko postavi takva pitanja. Ponekad se osjećam stvarno super, pogotovo kad osjetim kako me djeca polako upoznaju, kako su mi svakim danom sve bliži i sve otvoreniji, a suza mi u oku kane svaki put kad nešto nauče i pravilno primjene. ALI, naravno, tu je uvijek ali... djeca su ovdje naviknuta na volontere koji im predaju engleski, i čim sam došla dobila sam upozorenja da za početak budem jako stroga jer će me djeca jedino tako poštovati.
Još uvijek pokušavam primjeniti pristup s puno razumijevanja uz malu dozu strogoće, kod nekih razreda strogoće ipak ima malo više, ali nekako ne pali. Također, svaki dan se moram podsjećati da zapravo radim u drukčijem obrazovnom sustavu od hrvatskog, pismenost na španjolskom, čak i kod viših razreda, je vrlo niska i zapravo činjenica da ljudi koji rade kao profesori (ima i onih koji odlično obavljaju svoj posao, naravno!) ne moraju imati završen fakultet već samo Bachillerato odmaže u nastojanju da se obrazovanju prida veća važnost u životu djece u Guatemali, i da ta djeca nakon škole izađu u život s pravim kompetencijama koje su standardne npr. u Europi. Uz dodatak tomu, svaki dan se moram podsjećati da su ta djeca u sirotištu s razlogom, često sa stvarno užasnim pričama (od kojih neke još uvijek probavljam) i da im možda trenutno škola ipak nije na prvom mjestu.
Proslava početka godine
No, vratimo se na moj posao. Moj
svaki radni dan počinje u 6:45, u 7 imam prvi sat i do 12:10 odradim svih 5
razreda koje imam. U teoriji, imam pauzu za ručak od 13:15 do 14:15, međutim, često i sve češće imamo sastanke raznih
tematika u 1. Do 2 popodne sam totalno
komirana. Nakon toga slijedi planiranje satova do 4 i moj radni dan više-manje
tad završava.
Prvi dani u razredima bili su izrazito teški: djeca nepovjerljiva, iskorištavaju situaciju što smo mi novi još uvijek neprilagođeni pa sam doživjela sve i svašta, a najdraže od svega im je brzo pričati španjolski tako da ih uopće ne razumijem. Takav je bio moj prvi tjedan, ali, sva sreća, stvarno sam jako zadovoljna brzinom kojom učim jezik i sad me više ne mogu tako lako prevariti, a i nema izvlačenja da nešto ne razumiju. Bez obzira što neki već godinama uče engleski, razgovarati ne znaju, čitati još manje, eventualno napismeno mogu riješiti neki gramatički zadatak. Zbog toga, odlučila sam sa svima početi više-manje od početka, uz naglašeno čitanje i razgovor (i još uvijek ih moram nagovarati da probaju i da ću im ja pomoći), ali razlika u brzini kojom uče ipak je vidljiva.
Imam 2 razreda 4. osnovne škole u koji idu djeca od 8 pa do čak 11 godina! Kao što već znate, ova škola dio je sirotišta, tako da razrede rijetko prate iste godine, jer sve zavisi kada je dijete došlo u NPH i kako je prošlo na testiranjima ranije i je li ranije pohađalo ikakvu školu. Ova dva razreda su prilično živahna i zahtjevna i za mene pravi izazov. Naviknuti su na konstantno crtanje i izrezivanje slova iz novina (još uvijek se čudim da to i dalje rade s 10ak godina, a ne uči ih se dalje...) i uvijek nastane prava mala buna ako pokušam s njima raditi bilo što drugo, a ne daj bože da im zazvuči dosadno! Situacija je malo bolja otkad sam im donijela udžbenike koji su samo njihovi. Oduševljenje je trajalo cijeli tjedan i svaki dan su me pitali je li stvarno istina da je to baš njezina ili njegova knjiga i da mogu pisati po njoj. Nadam se da će uzbuđenje oko knjiga potrajati bar još malo.
Alfonso i Job, 4. primaria
Kevin i Guillermo, 4.primaria
Alejandro, 4. primaria
Moji basico učenici, prvi, drugi i treći razred razlikuju se k'o nebo i zemlja, iako su svi sličnih godina. Ali moj segundo, drugi razred, vratio me u moje srednjoškolske dane i podsjetio na naše satove matematike, samo je sada situacija obrnuta – ja sam Danka, a oni su moji ljubljeni dekavci. Točno, slika i preslika situacije! I što je „najgore“ – oni su najviši nivo engleskog koji imam. I.. ne mogu reći da mi nisu simpatični, baš zbog toga što me ponekad podsjećaju na mene i moje drugove po klupi, ali svaki sat s njima iz mene iscrpi svu energiju, iskidaju mi živce, nasmiju me u budalaštinama koje izmišljaju samo da ne rade, na sve i na svaku moju primjedbu imaju odgovor i pojma nemam kako da ih ukrotim. Sa svim ostalim razredima imala sam uspone i padove, ali na kraju sa svima radim prilično disciplinirano. Osim s njima. Baš me zanima kako je naša draga Danka razmišljala o ovakvoj situaciji i što je činila, i kako na to gleda danas.
Luis Ernesto i Domingo s posjetiteljicom iz Kanade, 2. basico
Christian i Deniss, 3. basico
Svako 8 dana u 7 sati održava se Acto civico, za koji je svaki put zadužen drugi razred, dok su ostali postrojeni u vrste. Uz nekakvu marširajuću pjesmu donose se zastave Guatemale i organizacije, sluša se himna u marimba verziji kojoj melodiju već znam napamet, a kako je krenulo uskoro ću i riječi. Nakon himne nekoliko učenika iz razreda koji je zadužen za održavanje manifestacije održe govore o ljubavi, prijateljstvu, bogu, poštovanju i nakon toga svi uredno kreću u razrede, a ja izgubim sat koji mi je po rasporedu u 7 sati. Nekad dođe kao olakšanje, a nekad kao frustracija, zavisi koji je dan.
Koja ti je ona plava
OdgovoriIzbriši