Camionetas

Camionetas ili na engleskom chicken buses osnovno su prijevozno sredstvo u Guatemali i malo manje u susjednim državama, a jedan su od zaštitnih znakova ove države. Sada znam i zašto - ako dolaziš s tzv. Zapada, vožnja camionetom ostat će ti sigurno kao jedno od najupečatljivijih iskustava. Camionetas su zapravo prepravljeni (tuned, kao u onom nekom MTV realityju) američki školski autobusi. Kada američki školski autobusi navrše 10 godina, prodaju se na dražbi vrlo povoljno i većinom završe u nekoj od zemalja Centralne Amerike. Tada ih novi vlasnici uljepšavaju, svaki od njih ima ime (princesita, Maria Magdalena, California, ... štaveć koga fascinira), svaki ima posvetu bogu ili Isusu, uz pokoji sticker gole tete, Garfielda ili Johnnyja Brava. Prava trash divota :) Na krovu autobusa najčešće se prevozi roba, voće, povrće, ali i životinje poput kokoši, pa od tu stiže i engleski naziv za ovo čudo od vozila.

Vožnja camionetom je užasno jeftina. Na primjer, naša ruta od Parramosa do Antigue traje jedno pola sata i stoji samo 3 quetzala (podijeli s 10 za eure). Za ta tri quetzala ne samo da prijeđeš poštenu kilometražu već u nju spada i vožnja u užasno malenim i neudobnim sjedalima s bar još dvoje ljudi (ako imaš sreće!), i iskustvo levitiranja, jer tako nekako izgleda tvoj položaj dok autobus pići po ogromnim ležećim policajcima koji su svugdje, raznih oblika i materijala, a tvoja leđa,a  u mom slučaju i ranjena koljena, skaču gore-dole, gore-dole ili pulsiraju od bolova ... Puno buseva ima i svoju muziku, jedan je čak imao i flat screen sa spotovima  hot-latino-pop-dum dum mjuze, a ako je nema, ne brinite se, netko od putnika će sigurno nešto zapjevati!  Busevi nemaju raspored, imaju stanice koje otprilike poštuju, ali se kroz uvijek otvorena vrata izvikuje destinacija i uvijek, ali uvijek, ima mjesta za još jednu osobu. Ako želiš izaći na nekoj od stanica, dobro je biti upoznat s tehnikom kako dobro zazviždati ili se zaderati, tako da vozač zna. Srećom, mi uvijek izlazimo na zadnjoj stanici.  

Uz vozača u autobusu je i ayudante, pomagač koji je odgovoran za slaganje tetrisa s putnicima, za prtljagu, prikupljanje novca i organiziranje torbi i životinja na krovu autobusa (često kada je bus u pokretu!) kao i za izvikivanje destinacija i nadolazećih stanica. Dok ovo pišem osjećam se kao stručnjak, ali sam daleko od toga - za sada sam imala samo jedno near death experience. Ništa strašno i neuobičajeno: još uvijek smo stajali na vatrogasnim skalinama u zadnjem dijelu busa kad je autobus krenuo punom parom, jedva smo ušli u prepuni autobus, a ayudante je samo punio i punio autobus ljudima i stvarima. Na kraju nas je natjerao i da sjednemo i izguramo ljude da se stisnu uz prozorsko staklo. Nakon polusatne vožnje po ležećim policajcima i okuka na kojima se bus opasno zaljuljao, opet smo iskakali na stražnja vrata, gdje nas je dočekao rafal vatrometa pod nogama! Vatromet pod  nogama je trajao sigurno 2 minute (stvarno ne shvaćam fascinaciju s tim, a čujem i da nije baš jeftino), a nakon toga krenuli smo prljavi i znojni u razgledavanje grada. Camionetasi, stvarno zanimljivi, neudobni, jako živahni i nepredvidljivi, ipak su mi draži od Prometa koji sličnu uslugu naplaćuje 5 puta više za 10 puta manju udaljenost.