Prvi (zbrčkani) dojmovi

Uh, eto me, prošlo je već 5 dana otkad sam stigla i još uvijek nisam došla k sebi. Pere me jet lag, u 5 popodne mi se užasno spava, izdržim nekako, al' se svejedno  budim oko 3-4 ujutro, pa se prisiljavam ponovno zaspat, i tako u krug. Čekam da prođe.

Najpametnije počet od početka, zar ne? Put je bio ok, nikakvih problema nije bilo osim mojih uobičajenih s prostorom za noge. Na 15-satnom letu iz Frankfurta do Kostarike društvo su mi pravili troje pijanih Rusa koji su u avion ponijeli ni više ni manje nego 15 litara ruma (samo za avion)! Na aerodromu u Guatemala Cityu me dočekao vozač organizacije, Martin, i zajedno s njim sam krenula, a da nisam ni znala, u potragu za nekim djelovima za njegov pick up truck, omiljeno prijevozno sredstvo mnogih Guatemalaca (valjda se tako kaže?). I odmah sam vidjela većinu toga  što sam pročitala o glavnom gradu - na svakom koraku su zaštitari s puškama, čuvaju čak i gajbe Coca-cole, a Martin se zaustavljao samo na ograđenim parkiralištima na kojima su bili naoružani zaštitari. Ovdje svaka osoba starija od 25 godina može posjedovati vatreno oružje bez ikakvog razloga, pa me prizor dvojice muškaraca koji se voze okolo  na motoru s puškom uopće nije začudio. Odmah sam dobila natuknice kuda i na koji način se kretati po glavnom gradu, ako me put tamo nanese. A hoće, kad-tad ću trebat otić u nekakav šoping.

Čim sam stigla na kampus dočekala me cijela ekipa - novi i stari volonteri, stotinjak djece koja su ćirila iz svakog kutka gledajući novu i  veliku učiteljicu engleskog. Nisu sramežjivi, odmah su se bacili na ispitivanje, grljenje i proučavanje - u 5 minuta promatranja  pitali su me nosim li kontaktne leće, farbam li kosu, itd. Di je točno Hrvatska  većina nije znala, osim par dječice koja su ponosno izjavljivala da je to negdje u Europi. Volonterska ekipa je super, većina su iz SAD-a, Njemačke i Austrije, uz par Španjolaca  i tri cure iz Italije, Francuske i Nizozemske. Trenutno sam zajedno sa svim novim volonterima smještena u kući za posjetitelje pa je mala gužvica - čekamo volontere koji odlaze da se odsele. Volonterske kuće su na kraju kampusa, djeca tamo u teoriji ne smiju dolaziti pa je i atmosfera opuštenija i ipak imamo svoju privatnost, pogotovo u popodnevnim i večernjim satima.

Pogled s ulaza

Školica

Trenutno mi je glava puna informacija - u isto vrijeme imam i orijentacijski tjedan sa ostalim volonterima i buljim u knjige koje ću koristit na nastavi, pokušavam zapamtit imena učenika, učitelja i ostalih i hvatat što više španjolskog kako bih mogla komunicirati na nastavi jer djeci engleski i nije baš nešto. Dobila sam i raspored, predavat ću 2 razreda četvrtaša osnovnoškolaca i 3 razreda prvog, drugog i trećeg srednje. To nema veze s godinama, ali recimo da ih ipak pokušavaju smjestiti u razrede tako da razlika u godinama ne bude veća od 3 godine. Još jedna stvar - svatko s imalo volje i želje i sa završenom srednjom školom može biti učitelj u Guatemali! Za to ti uopće ne treba fakultet, tako da ga većina mojih kolega nema, a dosta ih tek sad nešto studira, a predavanja djeci im dođu kao studentski posao. Morat ću malo više proučit kako to funkcionira... Al' sve je prilično drljavo - rasporedi, miču djecu iz razreda u razred, 5 minuta prije nemaš pojma u kojoj učionici predaješ, a ovo je čak i posebna godina kada će učenici (bar razredi koje ja imam) imati knjige! Za sada dosta o poslu, vidjet ćemo kako će biti kad sljedeći tjedan počnem sama predavati.

Čim sam došla otišla sam malo prošetati po selu u kojem je smješten kampus. Selo se zove Parramos i po našim standardima zapravo nije selo - ima oko 15 tisuća stanovnika! Po svemu ostalome je selo. Ljudi su strašno strašno ljubazni, svakome tko prođe blizu i malo dalje govore (i viču!) dobar dan, pozdravljaju, a ja sam, naravno, posebna atrakcija jer sam za njihove pojmove stvarno ogromna. Stari volonteri dali su nam natuknice gdje je dobro jesti, pa smo odmah krenuli u jedan mali obiteljski comedor u koji volonteri NPH idu godinama, s razlogom. Svaki dan u ponudi imaš nekoliko stvarno ukusnih jela za vrlo smiješnu cifru. Voće je isto jako jeftino, na pazaru sam kupila 6 banana, 5 mandarina i ananas za otprilike 12 kuna (sve se kupuje u komadima). 

4 komada teletine, nešto ala francuska salata,
pikantna paprika,  riža, kompot od papaye i pepsi = 2 eura!

Ono što me najviše rastužuje su psi lutalice. Ima ih milijun i svi su šugavi i mršavi, ali nisu agresivni. Čak sam vidila i dva mrtva šteneta na ulici :( Danas nas je jedno mršavo šugavo štene posjetilo i gledalo svojim tužnim okicama tražeći nas da ga mazimo. Nemam pojma kako ću izdržat bit ravnodušna prema njima,a  ne preostaje mi ništa drugo, osim ako ne želim malu koloniju ispred svoje kuće. Blizu kampusa je i nekakva nastamba, slično slamovima, koja svaku večer pušta muziku, a ovih dana su posebno raspoloženi pa svako malo čujemo vatromet i pucnjeve. Kad sam pitala ostale šta je to i zašto to baš moraju raditi od 4 ure ujutro, svi su mi dali isti odgovor: Welcome to Guatemala. Što glasnije to bolje. Kažu i da ću odustat tražit logiku i razloge u svemu :) Vidit ćemo. 

Jedni od mnogih :(

U petak navečer smo posjetili i Antigvu, bili u klubu u kojem je Cuba libre 3 quetzala (2 kune!), posjetili smo Guatemala City s nekoliko starije djece gdje se vozač autobusa pošteno izgubio po jednom kvartu, upao usred nekakvog maratona i na kraju zapeo u preuskoj ulici. Ono što me iznimno raduje je da su djeca jaaaako muzikalna, super plešu a još bolje pjevaju neku guatemalsku mjuzu koja je vrlo slična meksičkoj.  Kad sam ih čula u autobusu skoro sam se rasplakala od sreće. Tako da ne očekujem da ću počet slušat Mišu :) Promet je katastrofalan, ceste su pune rupa i ležećih policajaca, svi voze u svim smjerovima i  hodaju po cesti. Chicken autobusi su prekrasni i za njih ću definitivno odvojiti poseban post jednom kad budem imala dobru kolekciju fotografija. 

S ekskurzije u Guate

To je za sad to od mene, sljedećih 2 do 3 tjedna se moram posvetiti planiranju sati i ushemljavanju u školu bez konačnog rasporeda, popisa učenika u razredu s filozofijom  što je danas ne znači da će biti sutra, samo polako i opušteno. Zvuči mi  poznato :)