Guate&Ana: Napad na sva osjetila....

... tako nekako bih opisala svojih prvih 10-ak dana u Casa San Andres. Ne znam ni što bih prvo spomenula - uši, oči, nos? Da sam jučer pisala ovaj post, sigurno bi bio puno grintaviji nego danas - napokon, NAPOKON smo se preselili u svoju kuću i svoju sobu i napokon sam raspakirala svoje stvari. Soba mi je prilično kul, imamo čak i ormar (nemaju svi tu privilegiju, već imaju ormariće u hodniku), a dobila sam i cimericu za koju sam potajno držala fige da je dobijem, Doris iz Linza iz Austrije. Odmah smo se prvi dan skompale, bježimo zajedno zapalit cigaretu (btw. pušim 6-7 cigareta dnevno!), već planiramo zajednička vikend putovanja,itd. U originalnoj kombinaciji mi nije ona trebala bit kolegica po sobi, ali neke stvari su se naglo izmjenile i svemir je uslišio moju preferenciju. Čini mi se da imam izvrsnu priliku naučit i njemački, čujem ga jednako koliko i španjoski jer je trenutno jedno 10-ak volontera iz Njemačke i Austrije. Austrija čak ima i ugovor s NPH International organizacijom, i jedan volonter tako odrađuje civilni rok, država mu je platila avionsku kartu, cjepiva, sve što inače volonteri moraju sami platiti,a on se obvezao godinu dana biti tio ilitiga tetak u jednoj od sekcija u sirotištu (više o cijeloj strukturi kampusa nekom drugom prilikom).

Dakle, jedan dan me bolilo uho,toliko da sam mislila da sam dobila upalu, a na zvukove ptica koje luduju cijelo vrijeme još se navikavam. U početku sam se budila svako malo zbog njih, jer stvarno zvuče malo kao automobili, malo kao cvileći psi i malo kao ljudi koji vrište i plaču. Zamislite to u 2-3 ure ujutro i kako se budite prestrašeni misleći da se nešto dogodilo :) Ali polako se privikavam i na to, ne budim se više po noći, već mi samo idu na živce po danu. Mirisi su isto specifični, po ulicama Parramosa se većinom čuje miris spaljenog smeća, tu i tamo i lešine kojeg psa, zajedno s mirisima hrane koje lokalne žene često pripravljaju ispred svoje kuće, na ulici. Oči su mi najviše propatile, živimo na 1800 metara nadmorske visine, prilično je vjetrovito i prašnjavo, a ja nosim silikonske kontaktne leće. Jedne su mi se već totalno osušile, a trebale su trajat mjesec dana... ipak se nadam da ubrzo neću ostati bez svih, totalno ćorava u tuđini. Isti dan kad se dogodio potres u Splitu kod nas su se dogodila tri! Sva tri puta se prilično dobro zatreslo (kod nas bi sigurno završilo u novinama), čak i zidovi kuće, ali čini se da nikome osim nama, novim volonterima, to nije bilo neobično. Na okuse se također još uvijek privikavam, hrana u kantini je totalno bljutava i svi pažljivo biramo kada ćemo je posjetiti, avokado i papaju još uvijek jedem s oprezom iako želim da mi uđu u svakodnevni jelovnik, a o ananasu, jeftinom i najukusnijem ananasu kojeg sam ikad probala mogla bi pisati pjesme, ode, balade i romane, ma sve je zaslužio! Još uvijek tražim idealnu kavu, sva za sad kupljena imala je prevelika zrna da bih je radila na turski (ili bosanski, kako vam draže), a nažalost ono što sam pročitala prije dolaska je istina: Guatemala je dom dobre kave - ali je izvozi. No, kruže priče da postoje ljudi koji imaju svoje plantaže i da bi valjalo provjeriti kakva je njihova kava. Nadam se da ću imati priliku.

U potrazi za dobrom kavom kupila sam torbu, logično.

Dodir, e to je posebna priča... ovdje se svi jako puno dodiruju. Škola ima sigurno 40ak zaposlenika, ako ne i više, pa zamislite koliko treba dok se svi zagrle, daju si pusu i taaako... ja sam bila totalno ukočena prvi dan :) Djeca su nešto drugo, razumljivo je da traže pažnju, grle, čupaju, štaveć im padne na pamet, ali doslovno iskaču iz svakog ugla! To mi je još uvijek neobično, pogotovo što svi znaju moje ime, a meni su za sad više-manje svi isti i sličnih imena, zbog čega mi nekad bude i neugodno, jer se znaju stvarno rastužiti kad im ne znaš ime. Počela je i moja nastava i hm...želim da prođe malo više vremena prije nego oformim konkretne dojmove.

U nedjelju smo otišli na moj prvi izlet u Antigvu, ako ne računamo noćni izlazak čim sam došla. Antigua je 20 minuta vožnje s camionetom od našeg "malog" sela, i mjesto gdje moramo ići ako želimo kupiti npr. salamu, sir i nešto konkretnije ( litra i po Bacardija 5 eura, nije loše, ha?). Učinili smo i mali đir po ovom turističkom gradiću poznatom po mnogim ruševinama kolonijalnih crkava i španjolskoj baroknoj arhitekturi. Nedjelja je stvarno bila idealna za uživanciju: sunce, prekrasan park i dobra muzika. Uživajte u dijelu atmosfere, a posebno obratite pozornost na djedicu koji nam je svojim plesom uljepšao dan. ¡Salud!