Xela ili ništa nas ne smije iznenaditi

Dobila sam kritiku da su mi postovi u zadnje vrijeme malo "neosobni", da premalo pišem što mi se događa. Istina, postali su malo neosobniji, što zbog sve manje slobodnog vremena, što zbog činjenice da sam se navikla na život ovdje, i ono što me u prvih mjesec dana fasciniralo i iznenađivalo sada mi je potpuno normalno. Više ne grintam kada treba ući u potpuno punu camionetu, prometna pravila (ili bolje rečeno nedostatak istih) i način vožnje mi više ne zadaju sijede, čak više ni ne padam (toliko) u nesvjest od pustih insekata i živina, a znam i survivorski preć' cestu (Mikulka, majkemi!). Osjeti su mi se navikli na šarene majanske nošnje, vulkane, favele i mirise ulice. No to ne znači da me sve to prestalo oduševljavati. Još uvijek imam puno toga za otkriti, a u ono što sam otkrila sam se slijepo i nepovratno zaljubila. Svaki put kada za vikend odem u neko novo mjesto i otkrijem novi komadić ove države iznova me potpuno oduševi. Da se razumijemo, Guatemala nije država iz snova, daleko je od toga, a na bilo kojoj ljestvici sigurno ispod Hrvatske. Ali ovdje pušu neki drugi vjetrovi, vjetrovi u kojima ne osjećam nacionalizam, mržnju i konstantno grintanje. Svaki put kada otvorim web portale iz drage domovine mi iznerviram se na bar 3 vijesti. Možda zvuči fatalistički, ali uopće me ne privlači živjeti u državi koja koketira s fašizmom i koja svoj identitet gradi na mržnji prema drugima, a vidim da se to događa. Da ne pričam o primitivcima na jedno te isti kalup koji su postali, čini mi se, jedino mjerilo uspjeha. Šteta, stvarno šteta...

Guatemala ima drukčiju vrstu tuge, povijest je uvijek šamarala, pogotovo najsiromašniji domorodački sloj, krv se prolijevala zbog interesa onih "izvana", a dan danas je na glasu kao jedna od najnesigurnijih zemalja u ovom dijelu svijeta. I opet, uz svu tugu i siromaštvo, ljudi su veseli, ne mrze one drugačije (a ovdje su razlike još veće), čini mi se da im je dosta toga i da se ne zamaraju previše tko im je kriv. Prekosutra je dan nezavisnosti Guatemale, koju je izborila davne 1821. godine, a i dalje je slave ko ludi. Slavlje je počelo ima dva tjedna, svaki dan nešto, pa malo ples, pa malo školski bendovi, pa utrke... a jučer, tri dana prije samog blagdana, sva auta imala su zastave Guatemale. Svi, svi slojevi i narodi čine mi se ponosni na svoju državu, kakva je takva je. Znate onu, da mi je kuna za svaki put kad sam čula "dobrodošla, ovo je zemlja za uživanje i želimo ti da to dobro iskoristiš" sada bih imala puno kuna :) Ili quetzala. Uz još jedan dodatak koji svakodnevno primjenjujem: "samo budi spremna na sve, očekuj da se sve što možeš u svojoj glavi zamisliti može dogoditi". Nešto u stilu Be Prepared ili Ništa nas ne smije iznenaditi. I stvarno, tako nekako posložiš stvari u svojoj glavi i očekuješ i ono najgore i ono najbolje. I ploviš.

različitosti Guatemale

Prošli vikend nas nekoliko volontera odlučilo je za vikend pobjeći u Quetzaltenango, na majanski Xelajú, a najčešće samo Xela. To je drugi najveći grad Guatemale s oko 200 tisuća stanovnika na 2400 metara nadmorske visine. Za Xelu kažu da je svijet za sebe, da ne liči na ostatak Guatemale jer zna biti stvarno hladno (čitaj: 10ak stupnjeva po noći). No, Xela je i definitivno kulturni centar države koja bi svojom ponudom mogla parirati europskim gradovima.

Standardno putovanje od Parramosa do Xele traje nekih 3 i po do 4 sata, no mi smo imali (ne)sreću da je vozač naše pretrpane camionete vozio prilično brzo i stigli za 2. Tijekom tog putovanja uhvatila sam se kako mi je posve normalno sjest na rub sjedala, zajedno s dvije krupnije žene koje su dobrano spavale, i s nimalo prostora za moja koljena manevrirati do krajnjeg odredišta. Srećom, druga volonterka sjedila je na rubu sjedala do mene tako da smo jedna drugu "podržavale" da ne skliznemo na nekoj okuci. Standard. I na to sam se navikla. 

Desetak minuta nakon što smo zasjeli u naš hostel u Xeli i naručili pivo, pozdravila nas je majka priroda s nečim na što se nitko tako lako ne može naviknuti: sa snažnim potresom koji je trajao dugo, jako dugo. Nakon prvih par sekunda zbunjoze, svi smo istrčali na ulicu, a čak je i to bilo zeznuto zbog neobičnog osjećaja micanja tla pod nogama, kao da si na skejtu. Ljudi su vrištali, a ja sam hipnotizirano gledala u susjednu kuću razmišljajući koliko je još sekunda potrebno da se potpuno uruši. Srećom, potres je ubrzo prestao i ništa betonsko oko nas nije se srušilo. Vratili smo se u hostel, a ja sam odlučila preći na cuba libre. Tek što sam otpila prvi gutljaj opet smo završili na ulici, ovaj put zbog manjeg i kraćeg potresa, ali dovoljno snažnog da nas još jednom razrdma. Pa eto mi kad sam zazivala adrenalin i buđenje iz uljuljanosti. 

6.5 s epicentrom nedaleko od nas

Xela me dobro odmorila, divno je bilo vidjeti male, malo "urbanije" barove u kojima se svako večer događa nešto - živa muzika (blues, jazz, reggae, folk), večeri poezije, a u diskoteci dominira ska, s tu i tamo malo reggaetona i salse. Odmor za uši! (P.S. Plešem. Tu i tamo. Salsu. Majkemi!) Opušteni vikend nastavio se i sutradan. Posjetili smo aguas calientes, izvore tople vode nedaleko od grada. Odmorili smo se, opustili i krenuli nazad. Opet, OPET smo stigli za 2 sata, 2 sata lude vožnje od recimo 100 km/h po cesti na kojoj su ležali odroni od potresa, a malo smo se vozili i u krivoj traci. Istom brzinom. Ah, Guatemala.

Poezija i na fasadama

Kad smo stigli u Chimaltenango čekao nas je meni najomraženiji dio puta: vožnja camionetom od Chimala do Parramosa. Camioneta je uvijek pretrpana, a brzina kojom voze je, naravno, totalno neprilagođena zavojitoj cesti koja svako nekoliko metara mijenja nadmorsku visinu. Oslanjajući se doslovno samo na jednu nogu (imam sreće što sam visoka pa moji bokovi ne smetaju bokovima niskih majanskih žena) stigla sam do odredišta i ispala iz camionete u Parramosu. Da, doslovno ispala, jer kako drugo nazvati tu vrstu izlaženja iz busa. Svima nam je to postalo potpuno normalno.

Sutradan smo čuli novu vijest. Nedaleko od nas, u selu San Martin Jilotepeque, camioneta je iz neutvrđenih razloga završila u provaliji. U camioneti je bilo 90 osoba (jedno 40ak previše!), a umrlo ih je 46. Tuga, ali i velika mogućnost ako se svakodnevno voziš camionetom, kao svi ti ljudi, većinom farmeri iz San Martina. 

Septembar nije dobro počeo ni za naše selo, upravo je na snazi policijski sat i preporuča se ne pješačiti po mjestu iza 10 navečer. Navodno su stigli neki lopovi, a u zadnje vrijeme je bilo previše mrtvih. Nekoliko učenika koji žive u selu mi je čak reklo da policija ima odobrenje da puca u sve sumnjive ljude. Hm? Nisam uspjela to s nikim provjerit, neki govore da je moguće, neki da je nemoguće, a ovdje je jedan od hobija pretjerivanje u prepričavanju događaja. 

Od camionete skoro ništa nije ostalo...

Eh, nije neki mjesec, nadam se da neće još i vulkani proraditi. Dosta je bilo tužnih vijesti. Brojim dane do kraja školske godine (još samo 4 tjedna!) i kišne sezone, čekam ljeto i želim državi koja mi je ukrala srce sretan dan nezavisnosti!