Nakon Floresa i Tikala i cijele regije Peten trebali smo se vratiti na jug, bliže našoj finalnoj destinaciji. Put za Flores bio je miran, na dobroj cesti i s džunglovitim krajolikom, mirno i brzo. Sada nas je čekao malo duži put lošijom cestom. Plan je bio u 2 dana doći do suprotne strane Guatemale na jezero Atitlan, a negdje na pola puta prespavati. I da, cesta je zaista bila lošija, išli smo sporije nego što smo očekivali, umarali se brže, prolazili cestama različitih stanja, provozali se drvenim trajektom i na kraju odlučili prespavati negdje oko Cobana, najvećeg grada regije Alta Verapaz. Odluka je pala na San Pedro Carcha, simpatični gradić kraj Cobana. Stigli smo upravo na njihovu feriju i imali poteškoća s pronalaskom normalnog smještaja. Prespavali smo u nekom mutnom hotelu i ranom zorom krenuli. Nismo bili raspoloženi za provođenje novih 8 sati u autu, pa smo odlučili ići na bližu destinaciju, Semuc Champey.
 |
| Sayaxché i drveni trajekt |
 |
| Kokos - za mamurlik bolji od Cedevite |
 |
| San Pedro Carchá |
 |
| San Pedro Carchá |
...ili smo bar tako mislili. Da, bliže je, nekih sveukupno 20ak kilometara. Krenuli smo s informacijom da postoji dio ceste bez asfalta do Lanquina i mišlju da smo tamo za nekih sat i po vremena. Hmmm,da. Trebalo nam je samo toliko da pređemo 12 kilometara do sela, polako i oprezno, u šoku kakvom cestom i kojom brzinom voze stanovnici ovog kraja. Stigli smo do Lanquina, a meni je u glavi bio plan da ostavimo auto u selu, eventualno se smjestimo u neki od hostela i ujutro "javnim prijevozom" za Semuc. Zapravo, na više strana sam čula da se ne preporučuje voziti dalje od Lanquina. No, mi smo ipak odlučili probati, dobili smo upustva o hostelu koji je na posljednjoj točki civilizacije, ako želimo struju i internet, i krenuli na sljedećih 9 kilometara. Išli smo polako, oprezno, putem nailazeći na pse, kokoške, svinje, različite nastambe, drvosječe i različite blokade na putu. Poslužile su nas i vremenske (ne)pogode, dan prije nije pala kiša i nije bilo odrona, a činilo se da ni neće. Nakon 2 sata vožnje grbavom i zaraslom cestom (da, 2 sata za 9 kilometara) stigli smo u eko hostel Utopia koji se nalazi 2 kilometra od Semuc Champeya.
 |
| Kad ne možeš proć, pomozi |
 |
| Put do hostela |
 |
| Pogled iz naše kolibe |
Sutra ujutro krenuli smo pick-upom do Semuc Champeya i ostali tamo cijeli dan. Semuc Champey nacionalni je park koji se sastoji od prirodnog vapnenačkog mosta dugog 300 metara ispod kojeg prolazi rijeka Cahabón i niza stepenastih tirkiznih bazena u kojima se možete kupati do mile volje. Voda je idealne temperature, bistra, a pravo osvježenje je bila nakon velikog uspona do vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na prirodne bazene. Ja sam iz Semuc Champeya ponijela i ubod nepoznate životinje od kojeg mi je nateknuta noga trnula dobrih tjedan dana. Na kraju mi je bilo iznimno drago što smo skrenuli s puta uživati u ljepotama Alta Verapaza, iako mi je žao što moji prijatelji nisu stigli do jezera Atitlan kojeg sam im stvarno htjela pokazati. Ništa, to znači da se moraju opet vratiti...
 |
| Drveni most na ulazu |
 |
| Pogled s vidikovca |
Nema komentara:
Objavi komentar